Dvjesta pedeset izabranih predstavnika sela i plemena Malesije okupili su se 28. juna 1970. i u ime onih koji su ih delegirali zavjetovali su se da se krvna osveta ukida prema porodici ubice, a da se za krv tereti jedino ubica.

“Dosta više prijetnjom oružja u vrijeme kada možemo raditi i djelovati drugačije, danas kada idemo putem pobjeda, u vremenu 20 vijeka. Okupili smo danas poslije mnogih sastanaka i razmatranja po bratstvima i plemenima Malesije, kako bi donijeli odluku, da damo Besu”, kaže Đerđ Đokaj.

Besa, zadata riječ kod Albanaca, je osnov ovog dogovora, koja nije prekršena pola vijeka.

“Znači, kod Albanca ako ne držiš besu ne možeš da živiš među Albancima, kaže se da onaj koji nema bese nema hljeba među nama. Tako da besa ima tradiciju i besa je i dan danas za Albance nešto sveto”, ističe imam Redžep Lika.

“Besa je jedna riječ koja je vezana uz nas, živi uz nas, rodila se uz nas i biće vječna koliko budemo i mi živjeli”, kaže pater Paško Gojčaj.

Procjene su da se u Malesiji prije 1970. godine izvršavalo godišnje između pet i deset krvnih osveta, a da je stotine muškaraca, članova porodice ubice, bilo u kućnim pritvorima u strahu od osvete. Pola godine prije nego što će odluka o ukidanje krvne osvete biti donešena, jedan od organizatora, Selim Frljučkić, izgubio je sina. Na njegovoj sahrani pred nekoliko hiljada ljudi saopštio je da se neće svetiti, pokazujući svojim primjerom da se toj tradiciji bliži kraj.

“Jer kad je moj otac izgovorio te riječi to je jedan talas huka bio što na albanskom što na naškom, per hajr, neka je sa srećom, usta ti se pozlatila, ja sam bio zbunjen zatečen sa jednom takvom reakcijom”, priča Sead Frljučkić, sin Selima Frljučkića.

Koliko je života spašeno na skupu prije 50 godina?

“Teško je to reći, ali spašeno je puno života, ali sama činjenica da za ovih 50 godina nemamo nijednu krvu osvetu o svemu govori, prije toga rijetko da je koja godina prošla a da nije toga bilo”, ističe učesnik skupa Martin Ivezaj.

Dogovor postignut u Tuzima bio je odmah na testu. Samo par da nakon njegovog usvajanja dogodilo se ubistvo.

“Junčaj je na toj sahrani, gdje su svi očekivali što će se desiti, hoće li ostati pri odlukama skupa, a on je rekao zadata je riječ zadata riječ, mi živimo po njoj kao da je stara 100 godina i tako je to zapečaćeno, kao da je ta besa zadata tad i ona živi i dan-danas”, kaže pater Paško Gojčaj.

Dvije i po decenije kasnije Albanci u Malesiji još jednom su dali besu. Naokon jedne tragedije 1994. godine zavjetovali su se da neće koristiti vatreno oružije na slavljima i, naravno, data riječ se poštuje.