“Kako ljudi stare, suočavaju se s različitim izazovima poput opadanja fizičkih i kognitivnih sposobnosti. Jedan od najznačajnijih izazova s kojim se mnogi stariji ljudi suočavaju je demencija”, kaže Purlija i dodaje odnos između porodice i starije osobe s demencijom može biti izazovan.

“Jedan od glavnih izazova je suočavanje sa snažnim negativnim emocijama koje se javljaju kao posledica uvida u bolest voljene osobe. Članovi porodice mogu se osjećati bespomoćno, frustrirano, pa čak i ljuto ponekad. Mogu se osjećati kao da gube osobu koju su nekad poznavali, a to može biti teško prihvatiti., pojašnjava Purlija.

Još jedan izazov, kako kaže, je suočavanje sa praktičnim aspektima brige o osobi sa demencijom.

“Zavisno o težini bolesti, osoba može zahtijevati brigu 24 sata dnevno, što može biti fizički i emocionalno iscrpljujuće za članove porodice. Takođe zahtijevaju teške odluke o životnom aranžmanu osobe, kao što je odluka da li ih premjestiti u dom za stara lica ili ih zadržati kod kuće uz pomoć njegovatelja”, kaže Purlija i dodaje da je najbolja opcija za dementnu osobu je zbog problema sa dezorijentacijom da ostane u svojoj kuci – dobro poznatom ambijentu, ali nažalost to nije uvijek moguće.

Domovi za starije osobe mogu biti dobra opcija za osobe sa demencijom,kaže Purlija, jer nude specijalizovanu njegu koja se teško može pružiti kod kuće.

“Na primjer, domovi za starije osobe obično imaju osoblje koje je obučeno za brigu o osobama sa demencijom, kao i objekte koji su prilagođeni njihovim potrebama, kao što su sigurna područja koja sprečavaju da u trenutcima izgubljuenosti odlutaju kao i specijalizovane aktivnosti koje stimulišu kognitivnu funkciju. Međutim, to može biti teška odluka za članove porodice, jer se mogu osjećati krivima zbog smještanja člana porodice u dom. Starije osobe sa demencijom takođe mogu osjećati različite intenzivne emocije, uključujući zbunjenost, anksioznost i depresiju. Mogu se osjećati napušteno od strane svoje porodice i mogu imati poteškoće u prilagođavanju na novu okolinu”, objašnjava Purlija.

Psihijatri i psiholozi, prema njenim riječima, mogu pomoći porodicama u suočavanju sa ovim izazovima, pružanjem emocionalne podrške, davanjem praktičnih savjeta uz pomoć u donošenju odluka. Takođe,kako navodi, mogu pomoći porodicama da razumiju faze demencije i kako da efektivno se odnose i komuniciraju sa svojom voljenom osobom, što može biti izazovno kako bolest napreduje.

“Odnos između porodice i starije osobe sa demencijom može biti izazovan, kako emocionalno tako i praktično. Domovi za starije osobe mogu biti prihvatljiva opcija za one sa demencijom, ali je važno razmotriti sve opcije i donijeti odluku koja je najbolja za pojedinca i njegovu porodicu. Uz pomoć psihijatra i drugih zdravstvenih radnika, porodice mogu prebroditi ove izazove i pružiti najbolju moguću njegu svom članu porodice sa demencijom”, zaključuje Purlija.