Za Gradski portal govorio je o teatru, Šekspiru, klasičnim i savremenim dramskim tekstovima, te nedavno objavljenoj monografiji “Nikita Milivojević – Ja ovde silazim” koja je obuhvatila tri decenije osobenog pozorišnog stvaralaštva i angažmana.
Uoči premijere „Magbeta” na ovogodišnjem Gradu teatru kazali ste da je riječ o onoj vrsti teatarskog izazova za koji se reditelj sprema godinama, priželjkuje ga i „plaši” se u isto vrijeme. Sudeći prema reakcijama i aplauzima publike u Budvi nijeste imali čega da se plašite. Zašto je „Magbet“ toliko rediteljski intrigantan?
Milivojević: Magbet spada u nekoliko najvećih Šekspirovih tragedija, njime su se bavili mnogi veliki reditelji širom sveta, jednako na filmu i u pozorištu… Meni lično je vrlo poseban jer mi se između ostalog oduvek činio mnogo više ‘’vizuelan’’ nego neki drugi Šekspirovi komadi. Pored toga ubrzan je, dinamičan, kada se krene sa čitanjem uvuče te u sebe kao najbolji roman, tako da ga je nemoguće ostaviti. I, naravno, kao i uvek, u komadu prepoznajem pre svega jedan sasvim ličan doživljaj iz kojeg uvek polazim.
Odlučili ste da lik Magbeta igraju tri glumca, a Ledi Magbet čak pet glumica? Zbog čega?
Milivojević: Za mene postoje tri čarobne reči na kojima je izgrađen Šekspirov svet: strah, savest, san. U ”Magbetu”, kao u retko kom komadu, sve tri su čvrsto ugrađene tako da je on višestruko podeljena ličnost, prepuna suprotnosti, kao da je nekakav junak Dostojevskog, i zbog toga je naravno posebno zanimljiv. On nije samo ono što vidimo, onaj koga vidimo, u jednom trenutku u komadu on to i kaže za sebe, da – ‘’nije onaj koji jeste’’ . To je bio jedan od razloga da u predstavi glavni likovi su ’’umnoženi’’, igra ih više glumaca, odnosno glumica, što je opet, na svoj način, vezano i za ideju košmara kroz koji oboje prolaze. Pored toga to ’’cepanje’’ glavnih junaka na više ličnosti otvara takođe i jedan novi sloj u predstavi, ono što obično nazivamo ’’tamna strana’’ naše ličnosti, koju svi nosimo u sebi .
Nazvali ste ovaj komad istraživanjem sna. San ili košmar je, kažete, njegov glavni junak. Živimo li danas u svijetu košmara?
Milivojević: Kada sam rekao da u ”Magbetu” postoji jedan sasvim ličan doživljaj iz kojeg uvek polazim, mislio sam upravo na snažno osećanje ”košmara” u kojem živimo. To je u ovom trenutku za mene i najtačnija dijagnoza našega sveta, liči mi na jedno haotično, apsurdno, nestvarno mesto… U tom doživljaju istovremeno ima nešto groteskno i tragično, zbog čega je ’’Magbet’’ na neki način i ’’tragična farsa’’, u predstavu je ugrađen i jedan rekao bih ‘’felinijevski’’ pogled na život.
Inače, kada se kaže ’’Magbet’’ prve asocijacije su uglavnom na glavne junake, i prvo pitanje koje se nameće uvek je ko igra Magbeta, odnosno Ledi Magbet? Sledeći taj način razmišljanja ”Magbet” obično znači beskrupoloznost da se dođe do vlasti, pa se u tom kontekstu naziva ’’tragedija ambicije’’ i sl. To je sve tačno, ali mislim da nije dovoljno, da je to samo prvi sloj, ono što odmah vidimo. Ispod te površine nalazi se još mnogo drugih slojeva…
Recimo postoje razne zanimljive studije na temu Šekspira i snova u njegovim komadima. Smatra se da od svih šekspirovih velikih tragedija ’’Magbet’’ je najviše vezan za snove, Frojd se takođe bavio Magbetom. U tom smislu naša predstava je nastala na neki način i kao istraživanje vezano upravo za snove, inspirisana je raznim slikama iz snova, zbog toga sam rekao da glavni lik u predstavi je – San.
Magbet u jednom trenutku kaže : ‘’I sem nestvarnoga ništa stvarno nije’’ . Od trenutka kada mu veštice kažu proroštvo sve što se dešava čini se samo je plod njegove vlastite pomračene svesti, scene kao iz sna da dolaze : stvarno i nestvarno, moguće i nemoguće … realno i fiktivno mešaju se, postaju ona ivica noža kojom se sve vreme nesigurno kreće.
Kažete da Vam se oduvijek ovaj komad činio izuzetno vizuelnim. Nijeste tome utisku mogli da odolite pa ste sa Željkom Piškorićem radilli i scenografiju?
Milivojević: Poslednjih godina sve češće se dešava da pripremajući predstavu nametne mi se odmah i vizuelno rešenje scene, koje posle dogradjujem sa scenografom… U nekoliko poslednjih predstava Željko je bio zaista izuzetno dragocen saradnik za ovakvu vrstu ”istraživačkog” procesa rada.
U teatru rađe birate klasiku. Da li to znači da više nema pisaca sa dubinom Šekspira, Dostojevskog, Čehova, Molijera?
Milivojević: Naravno da ima, uvek će ih biti … ali iz nekog razloga u klasičnim komadima ja uvek mnogo lakše i brže nalazim neki deo sebe i svoje stvarnosti nego u savremenim komadima. Možda je jedan od razloga i to što savremeni komadi za moj ukus često su previše direktni , sa previše očiglednim asocijacijama, koje su ”aktuelne” i sl…Meni se čini da nije najvažnije ono što se direktno kaže, već ono što ostaje sakriveno, naslućeno. Verujem da bez „poetskog” momenta, bez nekakve tajne, nema značajne predstave. Veliki klasici imaju upisanu upravo određenu ”tajnu”, nekakvu mitsku šifru, u kojoj prepoznajemo svu dubinu vremena, istorije… neprestano prodiranje prošlosti u sadašnjost.
U Budvi je predstavljena monografija “Nikita Milivojević – Ja ovde silazim” Olivere Milošević koja je kroz deset poglavlja obuhvatila Vaše stvaralaštvo dugo tri decenije. Zbog čega Vam je važna ova monografija, zbog čega u naslovu “silazite” i gdje?
Milivojević: Mislim da je monografija dala jedan potpuno novi smisao svemu što sam do sada radio. To mi je postalo jasno tek kada se knjiga pojavila, i zbog toga sam beskrajno zahvalan svojoj prijateljici Olji Milošević! Što se tiče naslova on konkretno ima veze sa jednom simpatičnom anegdotom koja je vezana za moga sina, iz vremena kada je imao 4-5 godina…
Išli smo prema Grčkoj kolima, na more, bila je užasna vrućina, put se odužio, i on je postajao sve više nervozan i sve češće zapitkivao kada ćemo stići, tačnije: „Kada će more?” Mi počinjemo da ga sve više lažemo: „Evo tu, iza onog brda, čim prođe ova krivina…i sl”. U jednom trenutku on po stoti put, očigledno već vrlo ljut, pita: „Kada će more?’’
Ja kažem: „Evo još samo 10 minuta, vidiš ono brdo ispred nas, čim pređemo…’’ On me u tom trenutku prekine i kaže: „E meni je sada dosta, ja ovde silazim!’’ Meni je ova priča postala metafora za razne stvari koje smo svi prolazili već dugi niz godina. Sve to zamajavanje, laganje, smenjivanje jednog te istog…
Pejzaži se menjaju, ali suština ostaje ista – mora nigde na vidiku! Samo što je izgleda meni trebalo mnogo duže da to shvatim nego mom sinu. Istovremeno, taj naslov mislim da može biti metafora za razne druge stvari… U knjizi ja dosta govorim o raznim „stanicama” na kojima sam silazio, provodio neko vreme pa išao dalje, putovao prema sledećoj … Budva je, recimo, bila jedna od značajnih ”stanica” na tom mom putu.
Jedno od poglavlja monografije je i posvećeno festivalu “Grad teatar”. Vaš rediteljski uspon počeo je na neki način upravo iz Budve. Kako vidite Grad teatar u prošlosti i danas?
Milivojević: Pomalo kao i sve ostalo što me okružuje, kao deo ”košmara” o kojem govorim… U mom sećanju iz devedesetih to je bio sasvim drugačiji grad, festival je takođe bio drugačiji, ali i stvarnost je bila drugačija, država u kojoj smo živeli, čitav svet, pa i mi smo bili drugačiji! Milena Lubarda vidim da se trudi da festivalu vrati tu slavu bivših dana, i drago mi je ako sam joj ovim novim predstavama bar malo u tome pomogao.
„Magbet je ubio san, spavati više neće“ jedna je od Šekspirovih replika. Postoji li nešto zbog čega Vi ne spavate a da nije Šekspir?
Milivojević: Kod Čehova u “Tri sestre”, u trećem činu, ima jedna scena kada Veršinjin, jedan od junaka, govori o požaru, kako je ugledao svoje male devojčice na pragu kuće, same, uplašene, i otprilike kaže kako je odjednom pomislio: „Bože, šta li ih još sve čeka u životu?” Neverovatno uzbudljiva scena.
S obzirom na to da imam dvoje dece, najviše razmišljam upravo o tome: Šta ih sve čeka u budućnosti !? Imam utisak da im je trenutno malo toga naklonjeno u svetu i vremenu u kojem živimo. Kao da je neko napravio plan da ih okruži svim mogućim pogrešnim stvarima i utiscima. Sve su dalje i dalje od suštine… Ali sreća je da kada ste mladi o takvim stvarima ne razmišljate, tako da je budućnost nadam se ipak na njihovoj strani.
0 komentara