Pojavom interneta, posebno društvenih mreža, ljudi su počeli da se otuđuju i sve više okreću virtuelnom svijetu. Malo pomalo izrodila se nova savremena bolest, zavisnost od interneta. Ovaj “trend” je u naglom porastu u proteklih 10 godina, a čini se da se ovo posebno odrazilo u vrijeme pandemije, kada smo u virtuelnom svijetu pokušavali da pronađemo, uradimo i pogledamo sve ono što nam je bilo zabranjeno na javi.

“Pandemija kao negativni životni događaj, doprinosi sve većoj socijalnoj izolovanosti i usamljenosti pojedinaca. Stres, neizvjesnost i napetost dovodi do sve dubljeg eskapističkog ponašanja i bježanja od stresa u realnom životu. Eskapističko ponašanje je psihološki fenemomen koji ljudi koriste nesvjesno, a predstavlja mehanizam uz pomoću kojeg ljudi prevazilaze životne teškoće i krizne situacije, uz pomoć bijega u virtuelni svijet. Ovo ponašanje funkcioniše na vrlo jednostavan način. Na primjer, u video igrama, uz pomoć naših čula vida i sluha osoba dobija kompletan doživljaj realnog života, jer korisnik dobija mogućnost da odluči šta će, kako i kada da uradi u ime svog virtuelnog lika. Tu se briše granica sa stvarnošću”, pojašnjava u razgovoru za Standard psihološkinja Anđela Golubović.

Prema njenim riječima nagli porast internet zavisnika u posljednjih desetak godina posljedica je promjene percepcije ljudi.

“Tačnije, socijalno prihvatljivog stava da djeca treba da budu izložena tehnologiji ranije, jer je to korisno oruđe za sami proces socijalizacije djece. U radu sa adolescentima, kada im postavim pitanje koliko vremena provode na internetu, često dobijam odgovore ‘tri do šest sati’. Nakon toga, zadam im jednostavan zadatak, u kome od njih tražim da probaju da izdrže jedan dan bez interneta, a u 85% slučajeva dobijem odgovor da nisu uspjeli. To je vrlo jednostavan zadatak koji ukazuje na postojanje adikcije”, naglašava ona.

Istraživanje UNICEF-a od prije par godina, kaže da 79% crnogorske djece, uzrasta od 9-11 godina, koristi internet, a najčešće mu pristupa putem pametnih telefona. U posljednje dvije godine, prema procjenama stručnjaka ta brojka je porasla minimum za 15%. Dodatna opasnost je što su korisnici interneta upravo ti mladi ljudi, kod kojih proces sazrijevanja u emocionalnom i psihološkom smislu još nije završen.

“Dostupnost interneta, odnosno činjenica da internetu možete pristupiti svuda i na svakom mjestu, a sve to uz vrlo malu količinu novca, doprinosi sve većoj zavisnosti mladih od interneta. Internet nam pruža nezreli osjećaj svemoći i kontrole nad osobama koje su nam važne, jer u svakom trenutku možemo da saznamo gdje su, šta rade i sa kime se druže. Ovaj psihološki mehanizam nastaje kao posljedica nedostatka autonomije i zrelosti osobe. Na primjer, zavisnim strukturama ličnosti nedostaje samopouzdanje, žive u stalnom strahu da će ih partner napustiti i teško podnose periode duže usamljenosti. Nerijetko se ovi pojedinci pretvore u privatne detektive, pod izgovorom da to rade u ime ljubavi, a ako osjete napetost, pretražuju te iste ljude kako bi se se smirili”, pojašnjava psihološkinja.

Posljedice patološke upotrebe interneta su brojne. Tako je npr. ciklus spavanja poremećen, jer je spavanje podređeno potrebama interneta. Takođe, naučne studije pronašle su povezanost između problematične upotrebe Facebook-a i psiholoških poremećaja, poput anksioznosti.

“Veliki broj istraživanja dovodi u vezu depresiju i broj sati provedenih na internetu. Izloženost djeteta 2/3 sata pred ekrane, na ranom uzrastu od godinu ili dvije, dovodi do neuroloških promjena u mozgu. To se kasnije manifestuje kroz slabiju koncentraciju djeteta i probleme u učenju. Isto tako, na internetu je sve u kompjuterskom programu već unaprijed napravljeno i potrebno je samo slijediti određene korake, a što dovodi do supresije mašte kod djece. Na kraju, ali ne manje važno, istraživanja ukazuje da djeca zavisna od interneta, pokazuju značajno lošiji uspjeh u školi i pokazuju veće zanemarivanje školskih obaveza”, kaže naša sagovornica.

Društvene mreže nikada nisu bile popularnije. Međutim, dok u Americi, npr. pričamo o zabrinjujućim ciframa, opasnim trendovima/izazovima/maltretiranjima/”otkazivanjima” ljudi, nadu donekle ostavlja podatak da to ipak nije uzelo maha i kod nas, makar ne u tolikoj mjeri.

“Trenutno su društvene mreže fabrički podešene, tako da vrše konstantan pritisak na korisnike, obavještavajući ih svaki put kada osoba napravi izmjene na svom profilu. Ove mogućnosti stvaraju iluziju stvarnog socijalnog uključivanja i lažnog osjećaja važnosti samog obavještenja. Ako poredimo medijska izvještavanja regiona i naša, stiče se utisak da kod nas nasilje na internetu nije dostiglo  stepen kao u regionu. Mada, ne isključuje se mogućnost da problem i kod nas postoji, u nešto manjem intenzitetu, samo u sjenci“, upozorava ona.

Postavlja se pitanje – Ko je najugroženiji na internetu i da li uopšte ima nedodirljivih? 

“Najugroženija su djeca čiji su roditelji često i u stalnim konfliktnim odnosima. Mislim na bračne partnere koji ne rješavaju probleme na konstruktivan način. Frustracije se dešavaju zbog nepažnje i manjka posvećenosti djetetu, pa dijete bježi iz svijeta koji je stvaran u virtuelni svijet, kako bi u tom virtuelnom svijetu pronašlo spas. Istraživanja navode da su djeca čija su braća ili sestre zavisnici od alkohola, droge ili kocke, podložnija zavisnosti od interneta. Dodatna opasnost je što su korisnici interneta upravo ti mladi ljudi, kod kojih proces sazrijevanja u emocionalnom i psihološkom smislu još nije završen. Takođe, osobe sa nižim stepenom obrazovanja, podložnije su zavisnosti od interneta, usled slabe samokontrole koja je kod tih osoba zabilježena”, ocjenjuje Golubović.

Sve ovo i te kako zabrinjava, a psihološkinja podsjeća na nedavno zabilježen slučaj poznate influeserke iz regiona, koja je usljed nasilja na internetu izvršila suicid. Smatra da se na edukaciji i prevenciji internet nasilja ne radi dovoljno, a da je samo pitanje vremena kada će se i kod nas desiti slično ponašanje.

“Svjedoci smo situacija, u kojima majke da bi smirile ili nahranile dijete, djetetu od nepunih godinu dana daju pametni telefon. Važno je istaći, da kod djece kod kojih su roditelji, od malena pratili sadržaj i vrijeme koje dijete provodi na internetu, ne uočavam znake adikcije, već naprotiv, djeca jasno znaju granice i imaju efikasnu samokontrolu. Nažalost, takvih primjera je jako malo u praksi”, otkriva ona.

Kada je konkretno riječ o problemima sa kojima se Crnogorci suočavaju u virtuelnom svijetu, nijesmo mogli a da se ne osvrnemo na sve češće zastupljen govor mržnje, koji se, čini se, posebno ispoljio u posljednje dvije godine.

Internet, navodi ona, omogućava anonimnost korisnicima, koja obezbjeđuje lažni osjećaj kontole nad sadržajem samog materijala na internetu. Upravo anonimnost je ta koja utiče na korišćenje patoloških mehanizama odbrane, poput projekcije ili negacije.

“Projekcija je svojstvena ljudima koji se osjećaju inferiorno i imaju nisko samopoštovanje, a kao primjer projekcije može biti situacija u kojoj sva naša neprijatna osjećanja pripisujemo drugim ljudima. Psiholozi smatraju da ovaj nesvjesni mehanizam stoji u osnovi rasnih, religioznih i drugih predrasuda na internetu. Na društvenim mrežama pojedinci često nesvjesno biraju društvenu grupu, kojoj ne pripadaju, i na tu grupu ljudi projektuju sopstvene neprihvatljive misli i želje. Primjer negacije na internetu bi bio pojedinac, zavisnik od alkohola, koji na društvenim mrežama kritikuje osobu koja je u alkoholisanom stanju izazvala saobraćajni udes. U tim momentima, pojedinac ne opaža očigledne realne činjenice iz stvarnosti, a ovaj osjećaj produbljuje mogućnost anonimnosti na društvenim mrežama”, objašnjava psihološkinja.  

Sve ovo odaje utisak da su ljudi “hrabriji” za računarom, negoli u konfrontaciji jedan na jedan? Znači li ovo da su poimanja svjetova i razlike “između onlajn i uživo” ljudskom umu na internetu pomućene, ili je u pitanju nešto posve drugo?

“Ljudi jesu ‘hrabriji’ na internetu, zbog psihološkog procesa dezinhibicije ili otkočenosti. Niz studija ukazuje da internet doprinosi smanjenju prikočenosti u ponašanju, tj. ljudi se brže otvaraju i više emocionalno otkrivaju u tom virtuelnom svijetu. Ako na sve to dodamo  lažni osjećaj ‘svemoći’ koji stvara internet komunikacija, nije ni čudo, što pojedinci koji su po svojoj prirodi povučeni i teže im pada komunikacija uživo, teže neurotičnoj internet komunikaciji. U istraživanju iz 2016. g. utvrđeno je da osobe sa narcisoidnom strukturom ličnosti više koriste kompjutere kao način komunikacije.  Njihov narcizam i osjećaj grandioznosti je samo fasada za osjećaj ranjivosti, nesigurnosti, i niskog samopoštovanja, pa ne čudi zašto biraju ovaj vid komunikacije”, zaključuje Golubović za Standard. M.R.