Umro je Veselin Simonović.
Kakav naslov! On bi rekao “u glavu” i bez okolišanja i uljepšavanja, bez dotjerivanja. Jednostavan i direktan i bez pretjerane emocije, ali istinit. Zakucano! Kao da ga čujem kako slaže naslov, dodaje rečenicu ispod, jednostavnim riječima sklapa nadnaslov, pa fotografiju, obavezno, crno-bijela i kratko kaže “to je to”, idemo dalje…
Vesa sam upoznao devedesetih kada se sve lomilo u bivšoj državi, kada je sa pozicije Glavnog i odgovornog urednika spašavao Blic i meni, kao potpunom neznancu, prepustio tek osnovani Blic Montenegro. Iskušenja devedestih, a i ona koja su slijedila nakon toga, iznjedrila su naše prijateljstvo.
Od Zagoriča, gdje živi njegova majka, do Rijeke Reževića i Baluna gdje smo pili domaću lozu, Veso me je s licem bradatog i nasmijanog dječaka, učio novinarstvu i životu. Pitanje je koliko je uspio sa mnom, ali zasigurno znam da je postigao makasimum sa materijalom koji je imao. Tako sa svima. Dovodio nas je do našeg maksimuma, izvlačio iz nas ono što ni sami nijesmo znali da imamo. Prosto, znao je i vidio mnogo dalje. Uz njega smo bili mnogo bolji ljudi i novinari, znali smo gdje je prava strana, gdje je pravda, gdje je vijest.
Za one koji ga nijesu i neće nikada upoznati, već će sa portala saznati da je umro tamo neki novinar i urednik, da kažem – otišao je čovjek kakav se rijetko rađa.
Putuj Veseline, prijatelju, i hvala ti!
Preporučeno
Video