Marković je kazao da je bombu kod sebe uzeo od ljudi čiji identitet ne smije da otkrije iz straha za sigurnost porodice.

– Morao sam da je uzmem i aktiviram jer ljudi koji su mi je dali su znali za moju prošlost, znali su da sam slab i da nemam zaštitu – kazao je Marković pred tužiocem.

On je naveo da sa Dujovićem radi u jednoj budvanskoj firmi kao i da tamo zbog posla iznajmljuju stan koji se nalazu u Lapčićima.

Oni su 10. februara oko 19 ili 20 časova krenuli iz Budve za Podgoricu automobilom koji je Dujović kupio oko Nove godine.

Pošto su stigli u Glavni grad, Marković navodi da je otišao da se vidi sa porodicom dok je Dujović pošao da se sretne sa njihovim drugom Nikolom Cupaćem koji je trebao sa njima da se te večeri vrati za Budvu.

Oko 22 sata Dujović i Cupić su došli po Markovića. Neko vrijeme su se vozili po naselju Donja Gorica tražeći Markovićevog mlađeg brata jer se nijesu sreli dok je bio u porodičnoj kući.

Marković je ustvrdio da je bombu preuzeo u vrijeme kada je napustio porodičnu kuću, a prije nego su Dujović i Cupać došli autom po njega.

– Dok smo se vozili i tražili mog brata po kraju, imao sam bombu u džepu, ali to Dujović i Cupać nijsu znali – ustvrdio je optuženi Marković.

Kada su između 1 i 2 sata iza ponoći došli u blizinu firme „Hemko“, Marković navodi da je Dujoviću kazao da skrene lijevo da bi nakon 400-

500 metara izašao kod jedne raskrsnice, kako bi navodno nešto uzeo od jednog druga.

Dogovorili su se da Dujović sačeka Markovića u blizini Osnovne škole „Vlado Milić“.

– Na 50-60 metara od raskrsnice se nalazila kuća Burića. Znao sam gdje se nalazi njegova kuća jer je Donja Gorica naselje u kome se svi znaju. Kada sam došao do ograde kuće, povukao sam ručicu i aktivirao bombu, a zatim sam je bacio preko ograde u dvorište. Nisam vidieo gdje je bomba pala, jer čim sam je bacio, okrenuo sam se i otrčao nazad, a čuo sam eksploziju – ispričao je Marković.

On je naveo da su ga Miljan i Nikola čekali na dogovorenom mjestu i da je po njihovom ponašanju zaključio da nijesu ništa čuli.

Odatle su krenuli i nakon sat vremena stigli su u Lapčiće.

Marković je istakao da se kaje što je bacio bombu tvrdeći da je bio prinuđen to da uradi.

Od ekslopzije bombe koju je Marković aktivirao i bacio, osim kuće Burića tada je prouzrokovana veća materijalna šteta i na vozilima Burića, ali i vozilima koja su bila parkirana u komšiluku.

Međutim, prilikom drugog saslušanja pred tužiteljkom Ivanom Vuksanović on je izmijenio odbranu optuživši Zorana Perovića i Edmonda Mustafu za nalogodavce dok je Miljana Dujovića i Nikolu Cupaća označio kao osobe koje su mu pomogle u izvršenju krivičnog djela.

Upravo na temelju druge izjave ovog optuženog protiv Markovića, Edmonda Mustafe, Zorana Perovića, Miljana Dujovića i Nikole Cupaća 14. aprila podignut je optužni prijedlog zbog bacanja bombe na kuću Saše Burića.

Prema navodima akta tužilaštva, Perović i Mustafa su neutvrđenog datuma 2020. godine, u Podgorici, sa umišljajem podstrekli Markovića, Dujovića i Cupaća da nabave i drže ručnu bombu M-75 koju je Marković aktivrao i bacio u dvorište Saše Burića.

Tužilaštvo navodi da je Zorana Perovića po nalogu Edmonda Mustafe pozvao okrivljenog Miljana Dujovića i zahtjevao da razgovara sa okrivljenim Markovićem kojem je u telefonskom razgovoru naložio da nabavi i aktivira ručnu bombu u dvorištu kuće Saše Burića što je ovaj i prihvatio.

Dujović, Cupać i Marković su potom 11. februara, dva sata iza ponoći došli vozilom kojim je upravljao Dujović do kuće Burića.

Cupać i Dujović su ostali u vozilu dok je Marković izašao, aktivirao, a potom bacio bombu u dvorište Burića ispod prozora njegove spavaće sobe. U tom trenutku u kući su se pored Burića, njegove supruge i dvoje maloljetne djece nalazili i drugi članovi porodice.

Osnovni sud je ovaj akt vratio tužilaštvu radi prikupljanja dokaza i do sada istraga u ovom slučaju nije okončana.