Ali to nije pravi on. Vorhol je bio vidovnjak čije površine kriju misteriozne vode. „Ono što ljudi misle da je Endi Vorhol nije Endi Vorhol“, kaže Trejsi Emin.

Probajte sa jednim eksperimentom da biste ovo razumjeli. Počnite da snimate video i sjedite ispred kamere tri minuta. Ne smijete da govorite. Ne smijete da napuštate svoje mjesto. Samo pogledajte u kameru. „Budi ono što jesi.“ Ali ko je to?

To je ono čemu je Vorhol podvrgao ljude u svojim Testovima ekrana, snimljenim u njegovom njujorškom studiju Factory 1960-ih. Njegovi subjekti izgledaju ošamućeni neprekidnim ispitivanjem. Ne mogu da pobijede. Šta god da rade, nepomična, nezaustavljiva filmska kamera to snima kao istinu o tome ko su. Bob Dilan se migolji i pravi grimase, otvoreno prezirući vježbu – za njega se kaže da je zgrabio jednu od Vorholovih Elvisovih slika kao „honorar“ – ali to postaje njegov portret, i to je bolno bezobrazno.

Mladi Lu Rid je mekan i ranjiv, ali kasnije je naučio igru, ili misli da jeste, i pokušava da zaustavi kameru držeći svoje crne senke upaljene dok pije flašu koka-kole. Opet, to je savršen portret onoga ko je bio u tom trenutku. Dakle, da su društveni mediji zaista poput Vorholovih testova ekrana, stalno bismo se suočavali sa svojim grijesima u ispovjedaonici. Živjeli bismo u istini.

Poznatiji Vorholov portret biće na aukciji u Kristiju u Njujorku u maju: njegova Merlin, najpoznatije lice pop-arta. Vorhol ga je prvi put stvorio 1962. godine, godine, kada je Monro oduzela sebi život, tako što je isjekao reklamu iz njenog ranog filma „Nijagara“ kako bi se fokusirao isključivo na njeno lice, a zatim je napravio sito kako bi mogao da ga štampa na platnu koliko god puta želi, dodajući ručno oslikane boje. To je vjerovatno njegovo najpriznatije djelo, „jedna od najrjeđih i najtranscendentnijih slika koje postoje“, ako je vjerovati Kristijevoj grafici, koja ga poredi sa Mona Lizom i Botičelijevom Venerom. Ako Kristi ima tačnu procjenu, njegova slika iz 1964. „Shot Sage Blue Marilyn“ prodaće se za oko 200 miliona dolara. To će ga učiniti najskupljim umjetničkim djelom 20. vijeka ikada na aukciji. Trenutni rekord drži Pikaso. Tako će Endi biti ustanovljen kao veći od Pabla i samim tim najveći umjetnik modernog doba – barem prema jednačini umjetničke i novčane vrijednosti koju je sam izmislio.

Godine 1962. Vorhol je počeo da bukvalno štampa dolarske novčanice. Izbacio je više slika svemoćnog dolara, ne kao falsifikat, već kao umjetnička djela. Novac je lijep, šapuću ova rana djela pop-arta. Kasnije će filozofirati na tu temu. „Biti dobar u poslu je najfascinantnija vrsta umjetnosti. Zarađivanje novca je umjetnost i rad je umjetnost, a dobar posao je najbolja umjetnost.”

Ali šta je to što „Shot Sage Blue Marilyn“ čini tako očigledno vrijednom? Godine 1964. posjetilac Vorholovog studija po imenu Doroti Podber stvorila je svoj trenutak umjetničkog performansa tako što je povukla pištolj i pucala u čelo Merlin koja je tek štampana. Pucanj je prošao kroz gomilu platna iza njega; onaj koji je na rasprodaji i dalje nosi loše prikriven ožiljak. Taj miks nasilja i haosa doprinosi prodajnoj drami. Ali sve je to samo način na koji tržište sustiže nečuvenu i malo vjerovatnu činjenicu da je Endi Vorhol najveći i najmudriji umjetnik koji je radio bilo gdje od 1945.

Čini se da Vorholov portret Merlin sumira mnogo toga o njemu. Proslavio je riječ „superzvezda“, primenjujući je na svakoga ko ga je zapazio i ko može da se održi u amfetaminskoj, sarkastičnoj atmosferi Fabrike. Njegov studio i okupljalište sa zidovima od srebrne folije su definisali Menhetn iz 60-ih i redovno se rekonstruišu u filmovima kao plastično fantastično mjesto za zabavu. Vorhol je miješao obožavanje „pravih“ zvijezda kao što su Monro, Elizabet Tejlor i Elvis sa ujednačenim uvjerenjem da svako može biti slavna ličnost, makar na trenutak.