U non-paperu koji je Francuska predala državama članicama navodi se da bi Evropska politička zajednica bila otvorena za evropske države koje dijele zajednički skup demokratskih vrijednosti,i dodaje da bez obzira na fazu koja bi bila postignuta na ovom Evropskom savjetu (samitu), politika proširenja, zbog zahtjeva za reformama neophodnim za pridruživanje Evropskoj uniji i trajanja koje nužno slijedi, danas ne nudi neophodan politički okvir da odgovori na hitne istorijske i geopolitičke potrebe.
Za Đenera je ovo jasan znak da je zvanični Pariz koji je podnosilac ove incijative uvjerenja da Francuska odlaže svoje evropske obaveze koje se tiču politike proširenja.
Đenero ističe da je zajednička evropska politika proširenja jedna od politika koja je unutar EU trenutno, bolje reći već neko vrijeme, u vrlo ozbiljnoj krizi.
Politika proširenja bila je jedan od temelja funkcionisanja Evropske unije kao projekta izgradnje trajnog mira na teritoriji starog kontinenta. Naime, nakon II svjetskog rata definisana su temeljna načela, kao što je načelo nepromjenjivosti granica, načelo mirnog rješavanja konflikata, načelo zaštite ljudskih prava, i individualnih i kolektivnih, te načelo da se konflikti rješavaju diobom vlasti, a ne diobom teritorija, rekao je Đenero.
On objašnjava da se sistem temelji na kompatibilnosti demokratskih država i slobodnom tržištu proizvoda, rada i kapitala.
Taj je sistem uspješno integrisao ono što smo nazivali Evropom 12, odnosno Evropom 15, dakle države koje su bile demokratije zasnovane na vladavini prava i na slobodnom tržištu, te konkurentskoj privredi, a uspješno je djelovao i u vrijeme demokratizacijskog talasa nakon pada Berlinskog zida, kaže Đenero za Standard, i dodaje da je u velikom talasu proširenja 2004. Unija obuhvatila glavninu novih demokratija, a nakon toga su joj pristupile još i Bugarska i Rumunija 2007, te Hrvatska 2013. godine.
Zemlje Zapadnog Balkana dobile su perspektivu članstva u Uniji i prije velikog praska 2004, na završnom Samitu EU na kraju grčkog predsjedanja u prvoj polovini 2002. godine, u Solunu. Hrvatska je prva koja je iskoristila tu nišu, uspjela je ići „protiv vjetra” i oduprijeti se idejama da se novi talas proširenja odvije kao „konvoj” i da ona bude primorana da čeka na spremnost za članstvo, prije svega Srbije, pojašnjava Đenero.
Nikad formalno obaveza EU prema Zapadnom Balkanu iz Soluna nije „povučena”, ali proširenje je potpuno zapelo.
Kao primjer on navodi Tursku koja je prvi veliki neuspjeh proširenja, i koja danas više niti nema perspektivu punopravnog članstva, a niti sama ne gaji ambicije da to članstvo i postigne. Drugi veliki neuspjeh su blokade koje su pogodile Makedoniju, danas Sjevernu Makedoniju, koja je status kandidata dobila prije Hrvatske, ali još uvijek nije otvorila pristupne pregovore, jer je nakon dugogodišnje grčke blokade sada zaustavlja Bugarska.
Zajedno sa Sjevernom Makedonijom blokiran je i napredak Albanije. Bosna i Hercegovina se zaplela u međusobne sukobe nacionalnih elita i ne uspijeva ispuniti uslove za otvaranje pregovora. Srbija je, nakon pogodne administracije Borisa Tadića napravila snažan korak nazad i više ne prihvata temeljne zajedničke principe evropske integracije. Zbog toga je sve manje usklađena sa zajedničkom evropskom vanjskom i sigurnosnom politikom, zauzima protivdemokratsku stranu u promijenjenim geopolitičkim uslovima, nastalima nakon agresije totalitarnog režima Rusije na suverenu Ukrajinu, koja ima ozbiljne demokratske deficite, ali je bazično demokratija sa slobodnim izborima (za razliku od Rusije, koja je sve više oligarhija, ili čak gore od toga), jasan je Đenero.
Što se tiče Crne Gore koja bi kao i ostale zemlje kandidati za članstvo u EU trebala biti dio “Evropske političke zajednice ” Đenero kaže da je Crna Gora bila priča o relativnom uspjehu, sve do smjene suverenističke administracije i uspostavljanja vlade „triju kolona”, koja je bila dominantno pod uticajem Rusije i Srbije. U razdoblju Krivokapićeve administracije Crna Gora je potpuno zaustavila pretpristupne reforme i usklađivanje svog pravnog i političkog sistema s acquis communautaire, zajedničkom pravnom tekovinom Evropskih zajednica.
Uprkos smjeni te administracije, uprkos drugačijim najavama, iskorak u pretpristupnim reformama u Crnoj Gori trenutno se još uvijek ne vidi, što je i logično, jer sada evropejska i atlantistička vlada mora najprije, koliko je to moguće, vratiti „pastu u tubu”, otkloniti štete počinjene u vrijeme kojoj je nominalni šef bio Zdravko Krivokapić, objašnjava on.
Sagovornik Standarda ocjenjuje da u uslovima potpune blokade pristupnog procesa na Balkanu u evropskom centru formiraju se dvije strategije: jedna je ona koju pokušava da promoviše njemački kancelar Olaf Šolc, koja počiva na uvjerenju da obaveze iz Soluna obavezuju EU, da EU ima interes da nastavi zajedničku politiku proširenja i tako zaustaviti i potisnuti patogeni uticaj Putinovog režima na evropskom kontinentu, i zato nastoji jasno definisati obaveze zemalja obuhvaćenih pristupnom procesu, i to, kako prema onima koje su započele pregovore, kandidatkinjama, ali i potencijalnim kandidatkinjama za članstvo.
Otuda i Šolcovo jasno definisanje očekivanja prema Srbiji, neki dan u Beogradu, ali tako precizne odrednice postaviće se i prema ostalim državama.
Đenero pojašnjava da za razliku od Njemačke, Francuska je uvjerena da je politika proširenja EU došla do svog kraja, iako formalno ne otvara pitanje preuzetih obaveza iz Soluna, nego samo „odlaže” te evropske obaveze na duži vremenski period i dodaje da je ideja formiranja onoga što francuski predsjednik Emanuel Makron naziva “Evropskom političkom zajednicom”, a njegov istomišljenik, predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel Geopolitičkom zajednicom, svojevrsna je reinterpretacija onoga što je već ranije zagovarano u modelu „Evrope više brzina”, dakle stvaranje zone koja bi bila povezana s EU, u kojoj bi se vodilo računa o potiskivanju ruske dominacije, gdje bi EU investirala novac u razvoj, ali se na taj prostor de facto ne gleda kao na prostor koji može biti dio EU.
Đenero se pita da li je ta “Geopolitička unija” okvir za saradnju prije svega s Ukrajinom, ali i sa nekim drugim postsovjetskim državama (naravno, ne računajući nezavisne i slobodne baltičke republike, koje su dio Unije i NATO saveza), ili je to okvir i za Zapadni Balkan, dakle svojevrsna zamjena za obećanje iz Soluna iz 2002. godine.
Za Đenera je jasno da će Srbija predstavljati najveći problem na Zapadnom Balkanu i da nije vjerojatno da bi ona u dužem narednom periodu mogla prihvatiti temeljna načela na kojima počiva evropska integracija, ali da to ne naravno osuđuje Crnu Goru na okvir „Geopolitičke unije”, i ističe primjer Hrvatske.
Kako kaže kao što se Hrvatska ponašala kao da ne čuje upozorenja iz Brisela i iz pojedinih evropskih metropola, da njeno članstvo u Uniji nije na dnevnom redu, nego je insistirala na ispunjavanju obveza, za nju prvu jasno definisanih mjerilima za otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja, tako i Crna Gora, želi li uspjeti, treba da zanemari nepovoljan međunarodni okvir i ponaša se kao da je sve normalno.
Ono što Đenero vidi kao najveći izazov Crne Gore je kako naglašava ono što Hrvatskoj cijelo vrijeme nije predstavljalo problem: saglasnost o temeljnim vrijednostima i odabir evropske i perspektiva od strane ustavne, dvotrećinske većine u političkom tijelu, i dodaje da bi se Crna Gora, prije svega, trebala posvetiti svojim unutrašnjim odnosima i promociji evropskih zajedničkih vrijednosti i evropskih politika.
Jako je važno to što je Crna Gora svoju vanjsku i sigurnosnu politiku već harmonizovala sa zajedničkim politikama Unije. Važno je da to postane neupitna volja većine političkog tijela. Pod tim uslovima Crna Gora može samostalno „ploviti protiv vjetra” i krenuti u regatu prema članstvu, bez obzira što je za sad na tom putu niko neće slijediti, jasan je Đenero koji naglašava važnost tog cilja i političke volje da se zaista dođe do njega.
Ivan Đoković
0 komentara