Tada je, međutim, svijet pratila sreća, jer je demokratska modernistička struja u Rusiji, na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Moskve, nakon toga prvim ruskim predsjednikom, Borisom Jelcinom, nevjerojatno uspješno i neočekivano jednostavno pobijedila rigidnu frakciju generala Dimitrija Jazova, a njegov groteskni kolovoški puč pokazao je kako je glupa i nesposobna bila stara nomenklatura SSSR-a, koja je željela održati imperij.

Ključ pozitivnog scenarija u Rusiji bila je činjenica da je Jelcin, uz sve svoje goleme mane, bio modernist, rudimentarno demokrat. Njega su zanimali razvoj Rusije na njenom teritoriju, na teritoriju Ruske federacije, modernizacija države u raspadu te izgradnja uspješne ekonomije na tom prostoru. Nije mu padalo na pamet zagovarati princip da, Rusi, koji su se smatrali dominantnim narodom u SSSR-u, koje je vlast od Staljinova vremena do kraja savezne države preseljavala po njenom teritoriju i oslanjala se na njih u represivnoj vladavini nad obespravljenim potlačenim nacionalnim zajednicama, imaju pravo živjeti „svi u jednoj državi”.

Jedno je od temeljnih liberalnih načela „the state is the nation”, država je nacija, i Jelcin je to intuitivno razumio. Pomirio se s „poniženjem” Rusa, koji su u drugim dijelovima bivšeg SSSR-a ostali bez državljanstva država u kojima žive (na primjer na Baltiku), bez znanja lokalnog jezika, u poziciji svojevrsnih parija, a do jučer su činili represivnu elitu, koja je osiguravala podložnost prostora na kojem žive. U te su prostore dolazili kao privilegirana kasta, odmah dobivali stanove i dobra zaposlenja, i to u vrijeme dok su u svojim domicilnim dijelovima države bili osuđeni na loše poslove ili nezaposlenost i na stambenu stisku.

Agent KGB-a

Jedan od novih parija bio je i neki marginalni špijunčić, opaki majušni KGB-ovac, koji je dotad maltretirao stanovnike u bivšem DDR-u, a prijatan život na razvijenom području na Zapadu odjednom je morao zamijeniti povratkom u bijedu rodnog Lenjingrada/Petrograda. Kad je taj 2000. zamijenio Jelcina na vlasti, sve je u Rusiji krenulo u novom smjeru. Modernizacija države ubrzo je zaboravljena, a taj malac, imenom Vladimir Putin, vratio je svojoj državi, kao što je to dobro primijetio američki predsjednik Barak Obama, obraz zemlje trećeg svijeta, koja konkurentno na svjetskom tržištu može nuditi samo oružje, energente i sirovine.

Avanture Bushove politike u Iraku, na primjer, silno su mu pogodovale, jer je zbog njih cijena nafte dramatično narasla, pa je suša u ruskoj državnoj blagajni odjednom zamijenjena velikim priljevima. Razvoja, međutim, u pravom smislu riječi, pod Putinom nije bilo. Njegovi su propagandisti tvrdili kako nije točno da Rusija može konkurirati samo energentima, sirovinama i oružjem, nego da je u svijetu vodeća i po izgradnji pravoslavnih hramova ili po „izvještavanju na stranim jezicima”. Istina je, u razdoblju svoje vladavine Putin je silno radio na razvoju ruske „meke moći” propagandom, ali prije svega onim što njegov soj najbolje zna: korupcijom i kupovanjem potpore protudemokratskih političkih organizacija diljem svijeta – od europskih besprizornih Marine Le Pen, Heinza-Christiana Strachea, Matea Salvinija, aktera „iliberalne demokracije” diljem Nove Europe, pa do bivših socijaldemokratskih lidera, kao što su Gerhard Schröder, Christian Kern ili čak marginalni Zoran Milanović.

Da je Jelcin zagovarao koncept „vraćanja dostojanstva Rusima”, kao što to tokom cijelog mandata čini malešni KGB-ovac, Sovjetski Savez raspao bi se u krvi. Međutim, to što je taj krvavi raspad izbjegnut prije trideset godina, ne znači da se tada izbjegnuto neće dogoditi sa zakašnjenjem. Zanemarivanje procesa razgradnje onoga pozitivnog što je u Rusiji stvoreno u Jelcinovu desetljeću legitimiralo je Putinov proces retotalitarizacije Rusije. Abhazija, Južna Osetija, anšlus Krima, Donjeck i Lugansk, bili su samo uvertira onome što je Putin pripremio u svom povratku na Jazovljev koncept „svih Rusa u jednoj državi”. Grozan govor pred Savjetom za nacionalnu sigurnost, u kojem dovodi u pitanje državnost Ukrajine, bulazni o lošem Lenjinu i mudrom Staljinu i o darovima Rusije državi, u kojoj su pod tim dobrim Staljinom provodili tipičnu fašističku vladavinu kombiniranu genocidom (Gladomor), Mali Staljin današnjice zapravo razlaže svoj dugoročni projekt. Trenutno je žrtva tog projekta Ukrajina.

Nakon strašnog govora, za koji se pobrinuo da dopre integralno do međunarodne zajednice, bilo je jasno da se Ukrajina neće suočiti s „ograničenom agresijom”, dakle, da njegove trupe neće ući samo u regije Donjecka i Luganska i da neće samo pokrenuti genocid nad preostalim ukrajinskim stanovništvom u dijelovima tih dviju regija, koje su još uvijek pretežno pod ukrajinskom kontrolom. Ako Ukrajina ne bi postojala da joj Rusija nije darovala državnost, jasno je da u uvjetima kad su Ukrajinci „prezreli dar kremaljskih Danajaca”, slijedi „povrat poklonjenog”.

Rusija se uplitala u izbore diljem svijeta

Euroatlantski partneri su su praktički do jučer dopuštali nevjerojatna poniženja od majušnog hazjajina iz Kremlja. Rusija se uplitala u izborne rezultate diljem svijeta, pa je tako i aranžirala pobjedu Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u Americi. U Europi nije stvorila nove lidere, ali je stvorila aktere koji destabiliziraju demokratske političke scene diljem EU. Politička klasa, koja nema državničkih kapaciteta nego razmišlja logikom „samo ne u moje četiri godine” obnovila je u Euroatlantskom svijetu logiku appeasementa, diplomatske strategije uzmaka pred slabijom, ali agresivnom silom, kako se ne bi poremetio svjetski ekvilibrij.

Demokracija ima svoje zakonitosti, a demokratski lideri imanentne mane. Ali demokratska logika omogućila je da se upravo u vremenu kad je postalo jasno da appeasement vodi pogibelji za svijet Zapada, pojavi mudri starčić koji je Zlom patuljku spreman reći: Znam te, znaš me. I pritom biti vrlo ozbiljan, računati na to da ga Zli doista poznaje. Vrijeme je da nakon Chamberlainovih nasljednika na Zapadu progovore Churchillovi i Rooseveltovi. A Putin je, prirodno, na drugoj strani. Uostalom, sjetimo se, i njegov uzor, Zli brko sebe nije vidio u savezu s liderima demokratskoga svijeta, on je savezništvo započeo s Zlim patuljkom onog vremena, a Rusija se teritorijalno proširila na Baltik i na Poljsku u skladu s ugovorom Molotov Ribbentrop iz kolovoza 1939. neposredno prije njemačke, pa onda i ruske invazije na Poljsku.

Europa ništa ne duguje Svijetu zla. Staljin je Europi prouzročio samo bol, patnju, razaranje, okupaciju. Toga valja biti svjestan kad se gradi odnos prema današnjem Hazjajinu. Kao i u Staljinovo vrijeme, iz Rusije dolaze samo zlo, pljačka, poniženje, razaranje. Danas to osjeća narod Ukrajinie, ali današnji Hazjajin već sanja jednak scenarij na Baltiku, bjesni tražeći demilitarizaciju prostora Nove Europe za koji smatra da ga ima pravo smatrati svojim dominionima, prostorom sa samo formalnom suverenošću, ali podložno njegovu žezlu.

Putin je preko noći srušio globalni međunarodni poredak. Međutim, unatoč ekonomskoj regresiji, koja će uslijediti, unatoč energetskom siromaštvu, unatoč tome što će velik dio svijeta u narednim godinama živjeti lošije nego što je živio do sada, mreža demokratskog svijeta nije u pitanju, pod uvjetom da se definitivno potisne politika appeasementa. Preko noći u demokratskom svijetu moraju iz javnog života nestati zagovornici protudemokratskih, proputinovskih političkih opcija. EU mora početi funkcionirati kao „geopolitička unija” o kojoj je Ursula von der Leyen govorila na samom početku svog mandata, a onda je tema žalosno potisnuta s dnevnog reda.

Zemlje poput Bosne i Hercegovine, koje su predmet razaranja od strane Putinovih slugu, moraju dobiti zaštitu takve „geopolitičke unije”, a oni koji misle da mogu iskorištavati dobrobiti zajedničke europske politike proširenja, a podupirati politike Carstva zla i Malog hazjajina, moraju ostati iza čvrste linije političkog razgraničenja. Europa i NATO moraju iskoristiti napad izvana da se čvrsto grupiraju, jasno povežu i definiraju skupne interesne prioritete. Ako se to napravi u najkraćem roku, demokratski se svijet može u budućnosti nositi s Hazjajinom, koji je postao sve iracionalniji i opsjednutiji zlom, idejom Velike Rusije, etničke homogenosti i ruske dominacije na prostoru što ga mali veliki vođa vidi kao svoje carstvo.

 Davor Đenero