On u razgovoru za Pobjedu upozorava da nova vlast posljednje dvije godine nastoji urušiti mukotrpno stvarani državni suverenitet Crne Gore, njen Ustav, jezik, istoriju i kulturu, dok se sve to vrijeme država „guši u tamjanu čiji dim prijeti da zamagli put države u Evropu“.

– Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC, predavanje Univerziteta i brojnih državnih preduzeća prosrpskim i proruskim kadrovima, širenje propagande srpskih elektronskih medija, najava pristupanja ꞌOtvorenom Balkanuꞌ i popis stanovništva dio su strategije asimilacije kulturnog i duhovnog nasljeđa Crne Gore i dugoročna indoktrinacija crnogorskog nacionalnog korpusa srpstvom kako bi se ostvarila srpska Crna Gora – naveo je Špadijer.

Iako su, kako ističe, dobre stare kafane nestale, u javnosti je, kaže, zadržan kafanski govor.

– I to onaj pred fajrontom, kad svi viču, a niko nikog ne sluša. U medijima se odomaćio govor mržnje prema neistomišljenicima i blaćenja ljudi bez poštovanja dostojanstva. U crnogorskoj skupštini ima par poslanika slobodara čija svaka riječ šamara vrijedi – smatra Špadijer.

POBJEDA: Od 30. avgusta 2020. godine crnogorska javnost sluša priču o oslobađanju Crne Gore i borbi protiv kriminala i korupcije. Kakvu i koju smo borbu vidjeli i od čega su pobjednici avgustovskih izbora oslobodili Crnu Goru? 

ŠPADIJER: Prva asocijacija je sjećanje na veče uoči Nove 1975. godine. U redakciji Pobjede očekujemo da nam iz štamparije donesu prve primjerke. Novinari, grafičari, urednici, republički funkcioneri, svi jednako uzbuđeni i srećni što je počelo dnevno izlaženje i napravljen korak ka ravnopravnosti Crne Gore u informisanju i prevladavanje provincijalizma. Onda pokušam da zamislim kakav bi to poduhvat mogao danas da okupi crnogorsku kulturnu i političku elitu ujedinjenu u ideji da su uradili nešto za dobrobit svoje države. Mislim da nijesam bez mašte, ali moja sposobnost fantazije ne doseže do te tačke. Valjda tu počinje odgovor na Vaše pitanje kako su pobjednici avgustovskih izbora „oslobodili“ Crnu Goru.

Bez sumnje se proširilo polje sloboda. Dospjeli smo do pluralizma shvatanja slobode, ali je najčešće rabimo kao pravo jednih da mogu uraditi sve kako bi drugima „lipsala krava“.

Nestale su dobre stare kafane, ali se zadržao u javnosti kafanski govor i to onaj pred fajrontom, kad svi viču, a niko nikog ne sluša. U medijima se odomaćio govor mržnje prema neistomišljenicima i blaćenja ljudi bez poštovanja dostojanstva. U crnogorskoj skupštini ima par poslanika slobodara čija svaka riječ šamara vrijedi.

Najkraće, vidim slobodu u javnom opticaju kao žvakalicu pobjednika o korupciji bivših, samohvalisanju za uspjehe u otkrivanju šverca droge i cigareta, volji za moć, hapšenju glavara sudstva, prekrajanje Ustava kao da je kuhinjska krpa… Vraćamo se slobodi koja ne trpi regule, bar ne one koje nijesu po volji pobjednika.

POBJEDA: Kako biste ocijenili rad apostolske i manjinske vlade? Po čemu ćemo ih pamtiti?

ŠPADIJER: Apostolsku i manjinsku vladu vidim kao nastavak litija drugim sredstvima, a razliku u tome što je prva bila amaterska, a druga policijska. Dvije godine se Crna Gora guši u tamjanu čiji dim prijeti da zamagli put države u Evropu. Mangupi iz prve vlade su privukli mase povećanjem plata, a drugi su građanima obećali zabavu hapšenja glavara bivšeg režima. Ne znam po čemu će se pamtiti, ali ja bih volio da se brzo zaborave.

POBJEDA: Protekle dvije i po godine prosrpski orijentisana vlast je vukla političke i pravne poteze na štetu nacionalnih interesa Crne Gore i nacionalnih Crnogoraca. Šta su, zapravo, oni radili?

ŠPADIJER: Odvijao se dugi proces emancipacije Crne Gore od patrijarhalnog ka modernom društvu. Mukotrpno se fermentisala identitetska slika Crne Gore kao suverene države i Crnogoraca kao državotvorne nacije sa sopstvenom istorijom, kulturom, jezikom, crkvom, državnim simbolima. Najdalje se otišlo u vrijeme komunizma. Stvorene su neke nacionalne institucije nauke, obrazovanja i informisanja i osvojene važne tekovine u politici i nauci. Taj trend je ozbiljno uzdrman „Antibirokratskom revolucijom“, da bi se vraćanje samosvijesti uspostavilo poslije referenduma 2006. godine (državna samostalnost, Ustav multietničke građanske države koja se temelji na multinacionalnosti i antifašizmu, crnogorski jezik, istorija, kultura, zapadna orijentacija, članstvo u NATO, siguran put ka EU…). Zadnje dvije godine sve se to nastoji urušiti.

Gotovo sve crnogorske političke partije u savezu sa srpskim nacionalizmom ne njeguju samo populizam kao prevaru za jednokratnu partijsku upotrebu, već u svakoj prilici zadaju podmukao udarac crnogorskoj suverenosti, dok njihov glavni mentor i saveznik Srpska pravoslavna crkva radi predano na tome da nestanu Crnogorci i država Crna Gora.

Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC, predavanje Univerziteta i brojnih državnih preduzeća prosrpskim i proruskim kadrovima, širenje propagande srpskih elektronskih medija, najava pristupanja ꞌOtvorenom Balkanuꞌ i popis stanovništva dio je strategije asimilacije kulturnog i duhovnog nasljeđa Crne Gore i dugoročna indoktrinacija crnogorskog nacionalnog korpusa srpstvom kako bi se ostvarila srpska Crna Gora.

Ovo podsjećanje na činjenice iznosim zbog toga što aktuelna vlast nastoji da ih minimizira i relativizuje, donošenjem opasnih odluka, stupidnim ponavljanjem objašnjenja da „u tome ne vide ništa sporno“ za Crnu Goru.

Crna Gora je antropološki, politički i istorijski kabinet fenomena opstanka jedne zajednice na tako vjetrovitom prostoru kakav je Balkan. Ma koliko bila ranjiva i podložna uticajima moćnijih, ona je kao lišaj zalijepljena za svoje stijenje i odolijeva vjetrovima i nevremenu. Možda joj sada nedostaje iskustva da se snalazi u lavirintima demokratije, ali Crna Gora ima duboko istorijsko sjećanje i ljude dorasle i sposobne da se bore za njene ideale.

POBJEDA: Kako gledate na tvrdnje vlasti o ekspanziji navodnog crnogorskog nacionalizma?

ŠPADIJER: Aktuelna vlast sve češće u kritici svojih postupaka vidi crnogorski nacionalizam. Odavno ne nasijedamo na te fore. Danas je velikosrpski nacionalizam, kao i uvijek, balkanski problem broj jedan, a u odnosu na Crnu Goru sprovodi se sistematski, rafinirano i brutalno u raznim vidovima, a naročito je intenzivan od vremena „otcepljenja“ od Srbije.

Crnogorski nacionalizam bio je osvajački samo u takmičenju sa srpskim u vrijeme oslobođenja od Otomanske imperije kada je Nikolina kraljevina pretendovala na teritorije Metohije, Skadra, Hercegovine… Danas Crna Gora nikome ne prijeti i primjer je mirnog i prijateljskog odnosa sa susjedima.

Crnogorski kulturni nacionalizam je nametnut kao osporavanje prava na odbranu identiteta, tumačenja postupaka u prvom redu od velikosrpske asimilacije. Nadmena praksa proglašavanja svakog novog pogleda na prošlost (istorija, etnografija, umjetnost, etnogeneza, religija…) i imenovanje crnogorskim nacionalnim predznakom jezika, kulture ili neke pojave, osuđuje se kao nenaučno, provokativno, antisrpsko i konačno kao separatizam. Mora nam biti jasno da se emancipacija crnogorske kulturne i nacionalne svijesti ne može odvijati pod srpskim duhovnim kolonijalizmom.

Nažalost, stanje u Srbiji je takvo da nema snažnijeg otpora sopstvenom nacionalizmu i njegovom odnosu prema Crnoj Gori, a sve više raste šovinistički i ratnohuškački duh koji širi Crkva i preslikava ruske motive „odbrane svog naroda“ u Ukrajini.

POBJEDA: Kako vidite razrješenje krize?

ŠPADIJER: Valjda zbog mojih godina ili zbog toga što sam se nekad bavio politikom ili zbog toga što u svojim tekstovima decenijama sokolim istomišljenike da ne klonu duhom i čvrsto vjeruju u vječnost naše Crne Gore, ljudi mi u zadnje vrijeme često postavljaju to pitanje. Sjetim se ministra Plamenca koji je rekao 1918. godine „bojim se siromaštva mojih Crnogoraca“, a vidim da se danas ne možemo pouzdati ni u neke bogate Crnogorce. Za mene je uvijek centralno pitanje samopoštovanje.

Odgovarajući na ovo pitanje rekao bih da svako ko ga postavlja treba da nađe odgovor kod sebe. Dilema može biti da li nastaviti pad bez povratka ili se vratiti na put nade. Odgovor je u izborima. Možemo se ugledati na naše iseljenike, prisjetiti se duha 21. maja, Cetinja, Belvedera… Uvjerićemo se da ima nas i ne bilo nas ako ne mognemo sačuvati i urediti svoju Crnu Goru tako da je svima u njoj komotno.

Nadajmo se da nećemo dva puta stati u istu vodu

POBJEDA: Devedesete godine prošlog vijeka su na Balkanu donijele nacionalne podjele, ratove, razaranja. U javnosti se sve češće čuje strijepnja da se društvo vraća u taj period.

ŠPADIJER: U istoriji svake zemlje, pa i Crne Gore, ponavljaju se neki procesi ili snage koje se aktiviraju prema unutrašnjim i spoljnim prilikama. Ovdje su podjele od početka prošlog vijeka na bijele i zelene, a u toku Drugog svjetskog rata bilo je jednako četnika i partizana, na referendumu je gotovo polovina građana bila protiv suverenosti države, sada jedan poslanik čini prosrpsku većinu… Danas je svijet uzburkan, smrt se širi po napadnutoj Ukrajini i agresivnoj Rusiji, epidemije, energetska kriza, vreli poslijeratni Balkan, Kosovo… Moglo bi se reći da je pogodno vrijeme za djelovanje sila apokalipse. Međutim, nadajmo se da, prema dijalektici društvenih odnosa, nećemo dva puta stati u istu vodu.