Pad crnogorske Vlade je neminovan.

Rečenica bi bila podrazumijevajuća istina i, zapravo, retorička figura u svim sistemima koji priznaju i poštuju elementarne demokratske principe i politička pravila – i pisana i nepisana.

U Crnoj Gori nije tako. Zato je Vlada Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića još tu, uprkos svemu. Nećemo gubiti vrijeme na nabrajanje. Politika koja je odavno izgubila rezone normalnosti i koja je prebrisala osnovne kriterijume po kojima se poznaje demokratsko i zakonito vođenje javnih poslova je obesmislila i pitanje političke odgovornosti.

Da ničega ranije nije bilo, da je sve bilo regularno, ili bar podnošljivo i u granicama normalnosti (što, nažalost, od samog početka nije slučaj), prosta i jasna činjenica da su predsjednik i potpredsjednik aktuelne Vlade, povodom dešavanja na Cetinju 5. septembra, iznijeli sasvim oprečne (i javne!) ocjene i stavove, bila bi dovoljna da ta Vlada – pod pritiskom demokratske javnosti i političke opozicije u Parlamentu i van njega – izgubi većinsku podršku ili da podnese ostavku.

Sjetimo se, g. Krivokapić je, i prije i poslije nego što je novčano nagradio vjerne policijske službenike za “izuzetno uspješnu” akciju protiv građana, tvrdio da su cetinjski protesti imali elemente državnog udara, da je policija bila napadnuta, da je upotrijebljen – za njega neizgovorljiv – “molotovljev koktel”. G. Abazović je sve to, redom i detaljno, porekao, ustvrdivši, pri tome, da je razlog brutalne policijske intervencije napad jednog od demonstranata na jednog od policajaca. Tada je, kaže g. Abazović, upravo on naredio “suzbijanje naroda”.

G. Krivokapić tvrdi suprotno i prisvaja sve zasluge u vezi te sramne akcije, do nivoa da njegova služba retušira fotografije sa pomenute slavodobitne proslave neutralisanja crnogorskog građanskog otpora i bunta.

Te očevidne i teške kontradikcije nisu bile dovoljne da se postavi pitanje povjerenja Vladi. Čudno. Kao što, sva je prilika, neće biti glasanja o povjerenju ni poslije super-uvredljivog i sramnog “izvinjenja” g. Abazovića Cetinjanima, koje je praćeno telefonskom “odlukom” Vlade o vlasništvu nad Cetinjskim manastirom.

Problem je, dakle, ozbiljan i težak. Pitanje pada Vlade je pitanje opstanka Crne Gore, a ne pitanje političke kombinatorike i partijskih interesa. To je suština.

Ipak, Vlada još ne pada. Njen opstanak se produžava kreiranjem novih problema, produbljivanjem sukoba, izazivanjem nestabilnosti i nastavkom socijalne, ekonomske i političke destrukcije. Kada ni to nije dovoljno, g. Krivokapić će rado izgovoriti, ili pokušati da izgovori, nekakvu nesuvislost, njegova đeca će imati, naprasno, probleme u Srbiji, koji su – naravno – vaćniji od svih uvreda i napada koji dolaze iz te susjedne zemlje.

Stvari su jasne, ali, izgleda, ne i dovoljno jasne. Zato bi bilo korisno da notiramo nekoliko “detalja” – koji nam mogu pomoći u razumijevanju pomenute suštine.

Prvo – opozicija još uvijek ne postavlja pitanje povjerenja Vladi. Preduslov tome je, svakako, (ili bi bar trebalo da bude) zajedničko djelovanje opozicije. Za nepostavljanje pitanja povjerenja Vladi u Skupštini moglo bi se naći opravdanja. Za nedostatak zajedničkog djelovanja – nema opravdanja.

Drugo, u nedostatku zajedničkog i fokusiranog djelovanja opozicionih parlamentarnih partija, pritisak javnosti preostaje kao posljednje sredstvo u razobličavanju pogubne politike Vlade. Početni oblici tog fenomena se naziru – naročito poslije protesta na Cetinju i poslije Belvederske izjave, ali je i tome, kada se malo bolje razmisli, osnovna opstrukcija – nedostatak zajedničke akcije opozicionih snaga. Nema je čak ni u simboličko-manifestacionoj ravni. Jedno zajedničko saopštenje, recimo.

Treće, a možda i najvažnije, “u datom trenutku”, jeste pitanje ko bi mogao , tj. što bi moglo biti uzrok da skupštinska većina izgubi bar jedan poslanički glas.

Demokratski front to neće učiniti, bez obzira na njihove egzibicije sa prozivkama, prijetnjama i uvredama prema premijeru, vice-premijeru i ministrima. Ti napadi su služili i služe da Vlada, sa manje ili više (skrivenog) oduševljenja ostvaruje agendu g. Mandića i kompanije. DF je svjestan da, kada padne ova Vlada, više neće biti na vlasti. Svi jedva čekaju “da im vide leđa” – i oni kod kuće i oni na “zapadnoj strani”.

Crvene kravate (da, Bečičeve demokrate), bi, vjerovatno, voljele da se to dogodi – da padne Vlada – jer bi time i konačno marginalizovale partnere/protivnike iz DF. Samo da u tome direktno ne učestvuju, ako može. Korisno odsustvo iz svih “stani-pani” situacija, ako je i kad je moguće – je odavno zaštitni znak Demokrata. Oni, svakako, računaju na blagonaklonost Brisela. (Imidž “umivenog srpskog faktora u Crnoj Gori” je već postignut – bar u diplomatskim krugovima. Koliko je to zasluženo, drugo je pitanje.)

URA je na najvećoj muci. Razlozi su vidljivi – sa i bez političkih i moralnih vratolomija (čitaj: brukanja) njihovog lidera, članova poslaničkog kluba i partijskog vođstva. Ako bude razlog pada Vlade – URA gubi. Ako ne bude imala snage da tome bude razlog – gubi još više. Sami su krivi za sopstvenu poziciju. Odricanje te partije-“pokreta” od g. Abazovića se čini, bar za sada, nemogućim. Vjerujemo da bi podsjećanje na čuveni poklič iz 1968. – “Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće!” (i) ovđe bio neprimjenljiv. Ali, istovremeno, mnogo je razloga i pokazatelja da je g. Abazović u klopci sopstvenih obmana i samo-obmana.

Četvrto – i sasvim logično – jeste pitanje: pa kako onda može doći do pada Vlade, ako niko iz vladajuće nomenklature nema ni znanja, ni političke mudrosti i odvažnosti da povuče potez o kojem pišemo? Spas je, lako je pogoditi, u evro-američkoj “konjici”, koja, kao u vestern- filmovima, treba da ujaše u posljednjem trenutku i donese spas.

Dva su problema vezana za tu konjicu. Prvi je što su vaktile bezrezervno podržali novu vlast, vjerujući da će to parče papira (da – onaj sporazum-diktat novoj Vladi da će poštovati evropske i atlantske principe i strateška opredjeljenja) biti dovoljna garancija lijepog ponašanja i demokratske discipline “eksperata”. Drugi je što diplomate važnih zapadnih zemalja (većina članice Kvinte, zapravo) znaju da glas nepovjerenja Vladi podrazumijeva i svojevrsnu trgovinu – da bi uzdignuta ruka za pad Krivikapiševog kabineta trebalo da bude ulaznica u buduću vladajuću formaciju. Da im  svima poželimo sreću u tome, za svaki slučaj.

Peto – postavlja se pitanje što može biti “okidač” da Vlada, konačno, izgubi skupštinsku većinu.

Dva su glavna kandidata za tu “kap” koja će preliti čašu.

Prvi je, lako se sjetiti, tzv. “Temeljni ugovor” sa Crkvom Srbije. To, da budemo iskreni, nije dobar kandidat za “finalni razlog”. Vlada DF-Demokrate-URA je već pokazala da je spremna na sve – u značenju riječi “baš sve” – kada je Crkva Srbije u pitanju. Najnovija “odluka” o Cetinjskom manastiru to pokazuje. Ne brine vladajuće partije što je time obesmišlljena cjelokupna litijaška propagandna histerija i, samim tim, njihova bazična ideološko-politička platforma. U Temeljnom ugovoru može da piše sve što će smiriti srpsko svještenstvo i njihove namještenike u Crnoj Gori. Jedino bi neka volšebna “pobuna” u “građanskom pokretu” URA tu mogla da pomrsi račune. Ali, to je samo teorijska mogućnost.

Popis je drugi povod. Tu su stvari mnogo ozbiljnije. Pravno i političko nasilje koje vrši aktuelna Vlada po ovom pitanju već smeta značajnim evropskim i prekomorskim adresama. U proceduri i postupku, koji su prevashodno statističke naravi, jasno su uočljivi elementi nacionalističke ostrašćenosti. Žurba je velika, pritisak (iz Beograda, prevashodno) se pojačava.

Ukoliko crnogorska demokratska i građanska javnost povodom te namjere ne iskaže svoj protest i jasni odlučni stav – Vlada će nastaviti da “pada” – ali pasti neće. Takvo njeno opstajanje, u formi “permanentnog pada”, do kojeg nikako da formalno dođe, predstavljalo bi veliku opasnost za Crnu Goru, za njenu stabilnost i bezbjednost i za građanski mir.

Jer, šesto i završno, postoji još jedan način da ova Vlada prestane to da bude. Pogoršanje situacije – na svim poljima, od epidemiološkog, preko ekonomskog, do političkog i bezbjednosnog – može učiniti pad Vlade neminovnim – ali na način koji bi značio veliku opasnost za sve građane. Nekontrolisane situacije bi odgovarale samo onim snagama u zemlji i onim njihovim prijateljima – geografski bliskim i geografski dalekim – kojima je crnogorska nezavisnost istorijski trn u oku.

Ova Vlada ne zaslužuje tu opciju. Takav scenario nikome ne donosi dobro.

Takvu opciju – što je, dakle, najvažnije – ne zaslužuju građani Crne Gore, bez obzira što misle i da li uopšte misle o ovim pitanjima i problemima.

Zato su dani i sedmice pred nama odlučujući za našu zemlju i za njenu perspektivu. Svijest o tome mora biti prisutna, jer kolotečina svakodnevnih ispada, uvreda, prekoračenja ovlaštenja i zloupotreba vlasti prijeti da zatrpa i onemogući sve civilizovane i kontrolisane scenarije.

Moramo biti svjesni: za neke bi i politički poraz bio prihvatljiv, ako bi on podrazumijevao i poraz Crne Gore.

Oni koji poštuju i vole Crnu Goru to nikako ne smiju smetnuti s uma.