Prošlog septembra je krenuo  biciklom iz Bara, za Kinu, kaže Horvat, put dug 23. 000 km je zahtjevan sam po sebi zbog dužine vožnje biciklom, a kamoli, kako kaže, zbog vremenskih i drugih promjena, na koje je nailazio,   svoje putovanje uspješno je završio  avgusta ove godine.

U Dobrim vodama, gdje živi, mnogo ljudi prolazi vozeći bicikl, kaže Horvat, i putujući tako svijetom, te su ga ti prizori fascinirali još u ranom djetinjstvu.

,,Spavao sam u hramovima svih vjerskih objekata, svih religija, u hostelima, hotelima,  sve živo što sam našao. Nosio sam šator sa sobom i često sam bio uz obalu, jer mi je najljepše bilo spavati na plaži, čuti žubor mora, nekako nema stresa, jer uvijek znam da ću na plaži moći da nađem mjesta gdje ću šator da postavim. Dosta sam kampovao na plaži, mada često je to bila i šuma, često je to bilo pored puta, kad bih se umorio i ne mogu dalje, razapnem šator, prespavam i sjutra dalje”, rekao je Horvat.

 Sagovornik emisije E uživo kaže da je susretao gostoprimne ljude, te navodi da su najviše ugošćavali u Pakistanu, u Iranu bi kucao na vrata, kako kaže, a Pakistanci bi ga uzeli za ruku na ulici  i ponudili konak.

,,Kad bi neko došao tako kod nas vjerujem.da bi bilo suprotno, da ne bi obratili pažnju na njih, a oni posvećuju čitavu pažnju nama. Vjerovatno zato što nema turista, nema stranaca toliko, ima ponegdje neko prođe, isto kao ja, biciklom, ali je velika zemlja, velika populacija, da kad vas vide imaju ogroman utisak i stvarno žele da razmjene sa vama sva iskustva moguća”, istakao je Horvat.

Povezani članci

svijet

Ćorović: Nisam kriva, branila sam zakone ove zemlje, branila sam ustavni poredak, zato je trebalo da budem nagrađena, a ne strpana u zatvor

kultura

Bukvički: Ja sam imala tu sreću i radost da propratim razvoj Crne Gore

politika

Batričević: PES-a sprovodi najretrogradniju agendu Beograda i Andrije Mandića

Teških trenutaka je bilo puno, prisjeća se Horvat, neka od njih su usponi na albanskim planinama, a tada je imao stariji pogon, dodaje on, koji nije pogodan penjanju, pa mu je to na samom startu palo jako teško.

,,Kroz Tursku sam vozio planinskim lancem, koji je bio ogroman i u dužini, i visini, i često bih vozio na nadmorskoj visini od preko 2. 000 m, mislim da mi je najvisočije bilo preko 2 400 m. Taj izazov je bio je jako težak i naporan fizički. Peo bih od jedno do tri vrha dnevno, u jednoj vožnji, od sedamdeset do sto i nešto kilometara dužine u jednom danu”, prisjetio se Horvat.

 Iran je specifičan i zahtjevan, objašnjava Horvat, jer udaljenost između gradova je preko sto kilometara bez drugih naselja, prisjeća se Horvat, te je par puta, kako kaže, ostajao bez vode.

,,Pakistan je najluđa destinacija na cijelom putovanju, najraznovrsnija. I onda to ugošćavanje tamo. Kad sam ušao u Pakistan, Balučistan teritorija teroristička, dobio sam policijsku pratnju, i vozio do Karačija 700 km, pod policijskom pratnjom, i to je bilo jako, jako opasno”, istakao je Horvat.

U Karačiju je bio u bolnici, na infuziji, prisjeća se Horvat, i kaže ništa strašno i neočekivano, jer, kako kaže, velika je nečistoća u pakistanskim mjestima.

Želja da izveze zacrtanu rutu ga je motivisala do kraja, kaže Horvat, i nije mu nikad palo na pamet da  odustane, iako je bilo, kaže on, i teških dana, uslijed umora, kiše, loše ishrane.

,,Rat je u Mijanmaru, tako da je i preteško dobiti vizu, i postojala je opcija samo avionom da se uđe, tako da bi svakako bilo jako komplikovano i skupo, jer bi moralo da se organizuje obezbjeđenje itd… Zbog toga sam dodao Maleziju, i mislim da nijesam nimalo pogriješio, bilo mi je fenomenalno. Malezija je posle Indije došla kao raj na zemlji. Prelijepe plaže, mirna zemlja, svi pričaju engleski, hrana fenomenalna a prejeftina. Malezija stvarno broj jedan kao lijepa i divna zemlja”, poručuje Horvat.

Vijetnam je bio lijep, ističe Horvat, ali mu je pao jako teško, jer je hrana drugačija, patio je dosta zbog hrane, kako kaže, i monsuna koji su krenuli već od Malezije, dodaje on i postalo mu je jako teško.

Kad je ugledao tablu sa natpisom Kina, prisjeća se Horvat, bio je to trenutak jakih emocija, pola njegovog bića je žalilo što je kraj putovanja, kako kaže, a druga polovina je bila ushićena zbog uspjeha i svega preživljenog na putu do njega.

,,U Kini niko ne priča engleski, uvijek moraš preko aplikacije da komuniciraš, bukvalno ruka zaboli od dodavanja telefona i dopisivanja. Naporno je stvarno!…To je neka druga dimenzija i naporno je, došlo je na samom kraju putovanja i palo jako teško”, zaključio je Horvat.