Direktorica ove škole Snežana Rajković, kazala je da je to jednostavno negativni trend koji prati čitav sjever, a ovdje se manefestuje ovako drastično.

“Žao mi je što to moram saopštiti, ali je tačno da prvi put ova škola neće imati ni jednog jedinog prvaka. U čitavom mjesnom centru bio je jedan prvak, ali su roditelji odlučili da ga prebace, odnosno upišu u gradsku školu”, kazala je Rajković Portalu RTCG.

Ona je dodala da ni malo ne ohrabruje podatak da Osnovna škola “Lubnice” ima svega 21 učenika, od čega 19 u matičnoj školi, i još dva učenika u područnom odjeljenju u selu Glavaca.

Prije samo deset godina, ova škola je renovirana uz pomoć države i donatora i dovedena u vrlo funkcionalno stanje, ali, nažalost, to nije zaustavilo migracije. Renovirano je i područno odjeljenje u Glavacama.

Škola u Lubnicama počela je sa radom daleke 1892. godine, a prvi učitelj bio je Mirko Radović.

“Škola je prolazila kroz razne faze i radila sa prekidima, a od 1950. prerasla je u osmogodišnju, i iznjedrila brojne intelektualce, stručnjake i ugledne ljude. Nekada je brojala i preko 350 učenika, čak i do 400”, podsjetila je Rajković.

 Izgrađene hiroelektrane lai nijesu zadržale mještane da ne odlaze (Foto: rtcg.me)

Mjesni centar Lubnice, koji je posljednjih godina aktuelan zbog izgradnje novog puta od Berana do Kolašina, kroz ovo mjesto, nekada je bio najveći u tadašnjem Ivangradu, sa svim odlikama malenog grada.

Prema ovom mjesnom centru više nema ni lokalnih autobusa, dok ih je u ta srećnija vremena, i mnogo lošijim putem, saobraćalo po čak četiri autobusa dnevno.

“Sada jedva da ima jedan polazak privatnog kombija. To je sa jedne strane posljedica činjenice da je veliki odliv stanovništva sa ovog područja, a sa druge da je država neodgovorna i da ne mogu da natjeraju prevoznike, odnosno da lokalni prevoz proglase javnim interesom. U tom slučaju bi neka privatna autoprevozna preduzeća mogla da se natjeraju da obavljaju prevoz”, smatra predsjednik MZ Lubnice, Miloš Raković.

Na području takozvane Gornjoselske župe, smještene na padinama Bjelasice, koju čine sela Lubnice, Praćevac, Bastahe, Glavace, Kurikuće i Vuča, 1948. godine živjelo je 1800 stanovnika, da bi taj broj 2003. godine bio sveden na nešto više od 600.

Danas je ta cifra vjerovatno zabrijavajuća, što će sljedeći popis sigurno pokazati.

“Na čitavom području mjesne zajednice trenutno ima svega 52 stalna domaćinstva. I to su uglavnom staračka. Mladi odlaze prema gradu, i dalje. Niko više ne želi da živi na selu i da se bavi seoskim poslovima”, kaže Raković.

Ona se pribojava da nakon biološkog odlaska još te starije generacije stanovnika Lubnica, u selima Gornjoselske župe neće ostati više niko.

U Lubnicama već dvije i po decenije propada i nekadašnji zadružni dom, u kojem su nekada radili otkupni centar, prodavnica, kafana, pošta i ambulanta. Sve je to odavno u ruševinama, pri čemu se samo nagađa ko je vlasnik nakon prvatizacije.

Da je situacija poprimila karakter “nepogode” najbolji pokazatelj je broj učenika u osnovnoj školi.

Stvari na bolje se, za sada, nisu promijenile prolaskom novog puta, koji je skratio putovanje do Berana na svega deset-petnaest minuta.

“U hidrocentralama koje su izgrađene na našim rijekama zapošljen je samo minimalan broj radnika na čuvanju. Tamo i nema potrebe za poslom, sve je automatizovano. A mnogo je obećavano dok nisu počele da se grade”, podsjeća Raković.

 Mještani očekuju da novi put Jezerine Lubnice spriječe migracije (Foto: rtcg.me)

U Lubnicama se, ipak, nadaju da konačan završetak tunela i puta prema Kolašinu, i turističko oživljavanje njihove planine Jelovice, moglo doprinijeti zaustavljaju migracija.

“I ako se otvore neka nova radna mjesta, potrebno je angažovati samo mlade ljude iz naše mjesne zajednice. Eventualno otvaranje nekih manjih pogona za turističke potrebe, možda će spriječiti odumiranje našeg kraja”, kaže Raković.

Početak školske godine, međutim, ne obećava za sada ništa dobro, kada školu staru 131 godinu pohađa svega dvadesetak učenika, bez i jednog prvaka.