Tokom 19. vijeka sađenju i gajenju murvi posvećivana je značajna pažnja, a podaci govore da je 1823. godine u Boki Kotorskoj bilo 35.000 stabala murvi, a u čitavoj Dalmaciji 70.000. Svilarstvo, kao privredna grana u Boki Kotorskoj, gasi se tokom Prvog svjetskog rata, prvenstveno zbog velike konkurencije na svjetskom tržištu Kine i Japana i sve dostupnijih tkanina koje su imitirale svilene tkanine. Pojedinačno, u okviru domaćinstava, svilena buba se uzgajala do pedesetih godina 20. vijeka kada bokeljsko svilarstvo definitivno odlazi u prošlost. Kod naših susjeda, u Konavlima u Hrvatskoj, ova stara vještina još je živa. Konavoske bubice su zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske pod nazivom ,,Tradicijsko umijeće svilogojstva i svilarstva istočne obale i zaleđa Jadrana“.

Ovu, nekada značajnu, privrednu granu koja je nepravedno zaboravljena i zapostavljena u slučaju Crne Gore, a koja je dobra praksa u Konavlima, makar na tren u jednoj kotorskoj noći u Pomorskom muzeju oživjele su tri žene koje se bave izučavanjem i istraživanjem svilarstva.

Etnološkinja u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor Jelena Karadžić, Olja Fatić iz NVO Edukativni centar Bar i Antonia Rusković-Radonić, akademska slikarka i vlasnica umjetničkog zanatstva AR Atelier iz Hrvatske na predavanju i prezentaciji na temu ,,Svilarstvo Konavala i Crnogorskog primorja“ u Pomorskom muzeju u Kotoru, predstavile su do sada javnosti malo ili potpuno nepoznata arhivska saznanja i istraživanja svilarstva u Boki Kotorskoj, kojima se bavilo nekoliko istraživača.

Između ostalog, na predavanju se čuo zanimljiv podatak da je svojevremeno Jugoslavija bila peta zemlja u svijetu po izvozu svile.

Antonia Rusković-Radonić održala je interesantnu prezentaciju nastanka, izrade svilene niti, odnosno prikazala kako se u šerpi vrele vode iz čaura odvaja čvrsti svilen konac. Ona je donijela odrasle gusjenice koje su toliko osjetljive da ih nije moguće dobiti iz larvi grijanim vještačkim svjetlom, već jedino čuvanjem u njedrima. Saopštila je i nevjerovatan podatak da se iz jedne male čaure može dobiti kilometar dugačak svileni konac.

Povezani članci

gradovi

Kotor dobio Službu traganja i spašavanja na moru

drustvo

Agencije vode turiste nesigurnim stazama: Krše zakon i ilegalno posluju

Prema kazivanju etnološkinje Jelene Karadžić, o svilarstvu u Boki Kotorskoj na osnovu arhivske građe pisale su Marija Crnić-Pejović i prof. Marija Saulačić, a pored njih, u svojim knjigama i člancima, don Niko Luković, Slavko Mijušković, Šime Peričić, Mašo Čekić i drugi.

MURVE I LARVE

Karadžić je kazala da se za izradu svilenih tkanina koristi svilena nit koja se dobija iz čaura svilenih buba.

“Za njihovu ishranu korišćeno je lišće dvije vrste murvi, sa crnim i bijelim plodovima. Tokom 19. vijeka, sađenju i gajenju murvi posvećena je značajna pažnja. Podaci govore da je 1823. godine u Boki Kotorskoj bilo 35.000 stabala murvi, a u čitavoj Dalmaciji 70.000. Ovaj vid poljoprivredne djelatnosti imao je značajno mjesto u ekonomiji Boke Kotorske”, navodi Karadžić.

Domovina svile je Kina, a umjeće proizvodnje razvijalo se na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti. Otkrivanje recepta plaćalo se i glavom, te je zbog toga Kina imala monopol u proizvodnji svile više od 2.000 godina. Poznat je ,,put svile“ kojim je stizala u Evropu.

“U Evropu, Vizantiju jajašca svilene bube i sjeme murve navodno su prokrijumčarila dva monaha u bambusovom štapu 552. godine”, kazala je Karadžić.

Prvi pomen svilarstva u Boki Kotorskoj nalazimo u knjizi ,,Uprava grada“ 17. oktobra 1333. godine gdje se pominje ime kotorske sviloprele Dobroslave, te se pretpostavlja da se već tada svilena buba gajila u okolini Kotora. –

,,Sredinom 16. vijeka mletačke vlasti naređuju sječu stabala murvi, a time i prekid uzgoja svilene bube iz razloga zaštite monopola u proizvodnji svile na području Venecije. Murva se ponovo sadi tokom XVII vijeku i Boka se vraća svilarstvu, a čahure uglavnom završavaju u venecijanskim manufakturama, odakle se u Boku vraćaju metri skupe svile. Tokom 19. vijeka sadnji murve doprinose mjere austrijske vlade koja obezbjeđuje besplatne sadnice. Zabilježeno je da je u Boki 1870. godine posađeno više od 70.000 stabala murvi. Tada se otvaraju i svilarske stanice. U Kotoru 1871. godine i u mnogim drugim školama uvodi se nastava o svilarstvu i uzgoju svilene bube”, objašnjava Karadžić i otkriva podatak iz 1834. godine da je na teritorijama današnjih opština Budve, Kotora, Tivta i Herceg Novog bilo 136 manufaktura.

U Kotoru je radilo 47, od kojih sedam predionica svile i 32 tkaonice platna sukna. Prvu predionicu svile u Boki Kotorskoj osnovali su na Prčanju Edvard i braća Sbutega 1860. godine koja je postojala sve do 1900. godine. Svilarstvo, kao privredna grana, gasi se tokom Prvog svjetskog rata, prvenstveno zbog velike konkurencije na svjetskom tržištu, ali i sve dostupnijih tkanina koje su imitirale svilu. U okviru domaćinstva svilena buba se gajila do pedesetih godina 20. vijeka kada bokeljsko svilarstvo definitivno odlazi u prošlost.

Gajenje svilene bube u Baru i Ulcinju Osnivačica i predsjednica NVO Edukativni centar Bar Olja Fatić govorila je o njenim prvim saznanjima o gajenju svilene bube na području Skadra i Ulcinja, koje je, kako kaže, zainteresovalo za dalje istraživanje, ali i podstaklo želju da nauči što više o ovoj drevnoj vještini.

,,To je za mene bilo otkrovenje, najprije, jer sam svilu vezivala isključivo za Aziju, nikako za naše krajeve, a drugo, činjenica da sedam dana do 21 dan neko gaji insekt u svojim njedrima- kazala je Fatić. Ukazala joj se prilika i čast da na prošlogodišnjoj prezentaciji, u okviru Dana nematerijalne kulturne baštine u Baru, kao dio tima autorskog projekta dr Anastazije Miranović, istakne važnost očuvanja nematerijalne kulturne baštine, a poseban akcenat je bio na uzgajanju svilene bube u njihovom kraju. Kaže da se u svom istraživačkom radu susrela sa dva pojma, svilogojstvo i sviloprelstvo. – Svilogojstvo su uglavnom radila siromašnija domaćinstva koja su se bavila procesom uzgoja od sjemena do čaura, u Baru poznatih pod nazivom kokona ili šiška. Sviloprelstvom su se bavile imućnije porodice koje su imale mogućnost napraviti svilare, te otkupljivale polugotov proizvod. Na cijeloj današnjoj teritoriji opštine Bar gajila se svilena buba. U svom istraživanju, prvi arhivski podatak koji sam mogla da nađem datira iz 1891. godine”, kazala je Fatić.

Ona je ispričala da sam proces uzgoja počinje u kasno proljeće, u vrijeme listanja murvi.

,,Jajašca su se čuvala u isključivo bijelim krpama i odlagala u škrinjama. Kada murva počne da lista, djevojke su krpe privijale na grudi u trajanju od sedam dana do 21 dan, sve do nastanka larvi. Tada su ih perima živine prenosile na ispletene korpe, lijesi, te su se u posebnim sobama kačile na grede od kuće i hranile sjeckanim murvinim lišćem. Kada porastu i počnu da vrte glavom, prinosile su im se grane vrijesa ili skromut, gdje bi se one u narednih sedam dana učaurile i stvarale čahuru, kokonu ili šišku. Za njihov razvoj potrebni su posebni uslovi, vlažnost, tišina, specijalna higijena i jako su osjetljive i mogu uginuti zbog grmljavine i sličnih okolnosti”, objasnila je Fatić.

Konavoski svileni vez

Antonia Rusković-Radonić, akademska slikarka i vlasnica umjetničkog zanatstva AR Atelier iz Hrvatske, govoreći o vještinama uzgoja svilene bube u Konavlama, kao i starom konavoskom vezu, istakla je da on nije samo dekoracija, već i znak žene koja ga nosi. Rusković-Radonić se svilom i istraživanjima vezanim za nju bavi već 20 godina, kako kroz proučavanje arhivske građe, tako i kroz terenski istraživački rad.

,,Sačuvano je oko 30 različitih tipova vezova koji govore o ženama. Konavoski vez nije kreativan, niti je ikada bio. Njegova izrada bila je obaveza mlade djevojke prije udaje.Među sačuvanim radovima je i vez pod nazivom skadarica”, kazala je ona.

Prema njenim riječima, postoje teorije Pauline Bogdan-Bijelić iz 19. vijeka da je tada u Skadru bila jako kvalitetna svila, pa se u nekim kućama nije koristila domaća svila, nego upravo skadarica.

Ona je kazala da Muzej primijenjene umjetnosti u Beču ima konavoski svileni vez iz 17. vijeka, te da svilu i proizvodnju svile po Jadranu treba pratiti od VIII vijeka do danas, ali u dvije velike i potpuno različite proizvodnje. ,,Jedna datira iz srednjeg vijeka, druga koja je krenula krajem 18. vijeka i koja se intenzivno pretvarala u industriju sa ciljem da ovaj kraj stigne i prestigne Lombardiju i Francusku. Francuska je u 18. vijeku bila kraljica proizvodnje svile i kada su Francuzi došli na naše područje, prvo im je bilo – sjeć sve murve”, kazala je Rusković-Radonić. Priča o svili u Konavlima se razlikuje od priče u Boki, jer se u Konavlima svilena buba uzgaja i proizvodi svila prije svega iz ličnih kućanskih potreba i običaja, a ne radi ekonomske dobiti.

To je možda i jedan od razloga što se i do danas održala i sačuvala. Ono što povezuje Bar i Dubrovnik u toj priči jeste što nije poznat komercijalni početak proizvodnje svile. – I u Baru i u Konavlima seljanke znaju kako se to radi i to je ono što je vrijedno. U Konavlima se proizvodnja svile održala do osamdesetih, međutim, nakon rata smo shvatili da svile nema. Tada je počela potreba za zaštitom nematerijalne baštine. Svi koji smo se uključili, bili smo poprilično u tome i krenula su istraživanja. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2022. godine zaštitilo je proizvodnju svile Istočnog Jadrana – podsjetila je Rusković-Radonić.

Svilen konac dugačak kilometar

Gošća iz Hrvatske održala je zanimljivu prezentaciju nastanka, izrade svilene niti, odnosno kako se u šerpi vrele vode iz čaura odvaja čvrsti svilen konac.Ona je donijela odrasle gusjenice koje su toliko osjetljive da ih nije moguće dobiti iz larvi grijanim vještačkim svjetlom, već jedino čuvanjem u njedrima. Saopštila je i nevjerovatan podatak da se iz jedne male čaure može dobiti kilometar dugačak svileni konac.

Uzgajanje bubica počinje u proljeće, kada počinje rasti list murve. Tada se uzimaju jajašca bubica koja su zimovala na hladnom i suvom mjestu i nose na blagoslov u crkvu, a potom stavljaju u toplinu njedara na nekoliko dana. Kada iz jajašca izađu gusjenice, krpa se položi na „jesu“ (podlogu od pruća) i na nju se stavljaju mali listići murve, i tek izlegle bubice. Svilene bubice jedu lišće murve, ciklus hranjenja traje 28 dana i one narastu do desetak centimetara. Tada počinju da ispredaju svoju kukuljicu iz koje se onda izvlači svila.