“Akcija za ljudska prava očekuje da Vrhovni državni tužilac obezbijedi preispitivanje procesuiranja ovog zločina, da Vlada nađe način da se žrtve obeštete i da se lokalna samouprava postara da se žrtvama u Kaluđerskom lazu podigne spomenik”, poručili su iz HRA.

Rožajski kraj je 1998-199. godine predstavljao spas za izbjeglice sa Kosova. Mještanin Kaluđerskog laza, Brahim Ljaljić, čiji je sin ranjen u napadu vojske na civile, svjedočio je da su svakodnevno, “oko 20 dana prije pucnjave, kroz Kaluđerski laz prolazile kolone izbjeglica sa Kosova – civili, žene, djeca i starci. Prolazili su putem kroz Kaluđerski laz preko mosta na Crnji, blizu vojnika gdje se dogodila pogibija. Niko od vojnika nije dirao izbjeglice sve do 18. aprila 1999. godine.”

“Nepoznato je zašto su vojnici tog dana pucali na izbjeglice. Niko nije odgovarao za zločin zbog loše sprovedene istrage. Viši sud u Bijelom Polju nije mogao da identifikuje ko je od vojnika pucao na civile ni ko je izdao naređenje, pa je sve optužene oslobodio zbog nedostatka dokaza 2013. godine. Tu je presudu kasnije potvrdio i Apelacioni sud. Viši sud nije dao ni odgovor na pitanje da li je ubistvo izbjeglica na području Kaluđerskog laza predstavljalo ratni zločin. Ovo je dovelo do toga da porodice oštećenih ne ostvare naknadu štete zbog isteka roka zastarjelosti”, kažu u HRA.

Iz HRA poručuju da je kažnjavanje ratnih zločina važno za žrtve i porodice žrtava, ali i za čitavo društvo, koje tako obezbjeđuje vladavinu prava i sprečava da se zločini ponavljaju.

“Odgovornost za zločin se mora individualizovati. Pozivamo Specijalno državno tužilaštvo da ponovo razmotri slučaj ubistva i ranjavanja izbjeglica i mještana u Kaluđerskom lazu”, naglašavaju u HRA.

Jedan od preživjelih izbjeglica, Hadži Ahmeti, govorio je o brutalnosti Vojske Savezne Republike Jugoslavije toga dana: “Bila je dnevna vidljivost kada je počela paljba, a već je počeo mrak u vrijeme kada je prestala. Prije prestanka paljbe pokušao sam da dođem do svoje djece. Smogao sam snage i krenuo … Tada sam blizu mjesta gdje su se oni nalazili, vidio onog dječaka koji je posluživao vodu, mrtvog. Kasnije sam saznao da se taj dječak zvao Labinot i stekao sam utisak da je on mještanin ovog sela gdje se desio događaj. Vidio sam da je ova Nemka, koja je podizala bijelu maramu u znak predaje, bila pogođena u trbuh, a Mursel Brahimaj je bio pogođen u glavu, tako da mu se dijelom vidio mozak. Hatmona Barjaktari je bila pogođena u nogu. Nešto dalje prema potoku vidio sam Ramiza Brahimaja da leži na leđima, a drži se rukama…”

“Iskaze svjedoka ovog događaja – mještana, jednog od preživjelih iz izbjegličke kolone i dvojice pripadnika crnogorske policije objavljene su u knjizi “Protiv zaborava” Akcije za ljudska prava. Ukažimo poštovanje žrtvama, upoznajmo se sa činjenicama o zločinima da bismo umjeli da ih spriječimo”, zaključuju u HRA.