test

Vanjska politika koje nema

Standard

05/09/2023

06:55

Piše: Miodrag Vlahović

Političke promjene u avgustu 2020. godine obilježile su jedna anomalija i jedna nelogičnost, koje su pratile djelovanje prvo Krivokapićeve, pa onda i Abazovićeve, beskonačno ,,odlazeće“, vlade, ali su opstale i poslije ovogodišnjih junskih izbora – prije svega u nastupu i javnim stavovima predsjednika Milatovića.

Anomaliju je relativno lako objasniti. U opštoj populističkoj kritici, kada je ancient regime bio optuživan za sve i svašta (sa razlogom i bez razloga), vanjska se politika izdvajala, čak i u viđenju novih nosilaca vlasti, kao najbolja u odnosu na sve drugo što je ,,stara vlast“ mislila i činila.

ZAOKRET KOJI TO NIJE


To je, naravno, bilo uslovljeno potrebom pobjednika izbora – koji su to postali, da ne zaboravimo, ,,prebjegom“ Abazovićeve Ure na litijašku stranu politike u Crnoj Gori, a ne većinom u odnosu na tadašnji suverenistički tabor – da umire, inače tada posebno inertne, inostrane faktore, kako Crna Gora, tadašnja predvodnica u evropskim integracijama na Zapadnom Balkanu i mlada članica NATO, neće praviti dramatične i destruktivne vanjsko-političke zaokrete.

Ipak, zapadnim saveznicima – sjetićemo se lako – nije bilo dovoljno prosto obećanje predvodnika nove vladajuće nomenklature, pa su oni, sviđalo im se to ili ne, bili prinuđeni da potpišu posebnu izjavu kojom su potvrdili da će poštovati upravo najveća i najbolja dostignuća omražene vlasti okupljene oko Đukanovićevog DPS-a: državnu nezavisnost, atlantsko savezništvo, evropsku orijentaciju – ali i ,,sitnicu“ kakva je crnogorsko priznanje nezavisnosti Kosova.

O nelogičnosti ne možemo dužiti, ne samo zbog personalnog ,,sukoba interesa“ u tom segmentu, već i zbog činjenice da je i ta situacija očigledna: nova vlast je, uz potporu novih režimskih medija, izvršila čistku u diplomatskim redovima, đe su medijska buka i hajka u vezi povlačenja nekoliko ambasadora i poziva ostalima na ,,konsultacije“ – sakrili činjenicu koga je Ministarstvo vanjskih poslova, na čelu sa jednim iz galerije slučajnih likova na formalno važnim pozicijama u Vladi, promptno vratilo na ambasadorske pozicije.

Tako su uz, pokazalo se, neophodno čekanje na odgovarajuće ukaze Predsjednika, u zemlju vraćeni uglavnom oni čiji su stavovi o postulatima crnogorske vanjske politike bili jasni i nesporni, a u ambasade opet poslate njihove kolege u čiju se poslušnost i kooperativnost u novoj konstelaciji uopšte nije sumnjalo. Njihova su imena, uz izuzetak ili dva, za širu javnost ostala nepoznata i neprimijećena.

Kao i razlozi i rezultati njihovog angažmana. Kako tada – tako i danas.

BEZ POLITIKE, BEZ DIPLOMATIJE

Crna Gora se suočila sa situacijom koja će pratiti djelovanje 42. i 43. vlade i koja će, zapravo, biti dodatno naglašena od trenutka izbora Jakova Milatovića za predsjednika: naša država je izgubila autentičnu vanjsku politiku, odnosno principe, interese i ciljeve koji su je krasili u prve dvije decenije novog vijeka.

U nedostatku iskrene evro-atlantske orijentacije i sa članstvom u Alijansi shvaćenom kao nužda i neprijatna obaveza, nove vlasti, nimalo oduševljene istinskom dobrosusjedskom politikom i sa snažnim psihološkim, ideološkim i političkim opterećenjem priznanja Kosova (što je, za nove premijere i ministre, kao i za značajni dio avgustovske većine u skupštinskim klupama, ostalo najbolnija činjenica), vanjsku su politiku shvatile kako im je najbolje odgovaralo: misli i radi po svome, a pričaj ono što na Zapadu vole da čuju.

Dobrosusjedski odnosi su brzo svedeni na komunikaciju sa samo jednim od njih – odnosno na dodvoravanje Srbiji i njenom autokratskom lideru. Uz redovne posjete opskurnim nacionalističkim svetkovinama u Banjaluci.

Ako na trenutak zaboravimo tragikomično ponašanje i nepolitičke izjave i poteze Zdravka Krivokapića, ostaju nam Abazovićeve (podrazumijevajuće i logične) veze sa albanskim političkim vrhom i, u mnogo manjoj mjeri, sa kosovskim kolegama, koje nijesu mogle da poprave opšti utisak: Crna Gora je dobila vlast koja se prema vanjskoj politici odnosila kao jeftinoj vodviljskoj predstavi. U moru manje ili više ozbiljnih gafova i neozbiljnih postupaka, izdvajaju se posjete Beogradu – i Krivokapićeva, i Abazovićeva. Taj je niz nastavio i Milatović, pokorno i skrušeno.

Najgore momente je Crna Gora doživjela zbog amaterskih i samoreklamerskih nastupa Abazovića, među kojima se, uz njegove paradne počasne ,,doktorate“ sumnjive vrijednosti i raznorazne egzibicije i performanse, ipak izdvaja tužni i neprijatni događaj tokom njegove posjete Srebrenici 2021. godine, kada je uvrijedio i mrtve i žive svojim nedostojnim govorom u Potočarima.

Fiksacija/opsesija Srbijom, koja ostaje lajt-motiv cjelokupnog nastupa novih vlasti – od samog vrha Vlade do ministara i predsjednika opština – je, tako, postala centralna tačka crnogorske vanjske politike. Od samog činjenja tu je bilo i ostalo gore samo nečinjenje, odnosno nedostatak dostojanstvene i jasne reakcije na nebrojene uvrede, agresivne i nipodaštavajuće izjave srpskih zvaničnika, kršenja svih pravila diplomatske i političke komunikacije na strani našeg „najbližeg od svih susjeda“. I tu nije kraj tom fenomenu: novi crnogorski zvaničnici su svaki poziv da nešto učine i kritiku zašto to propuštaju, iskoristili za orkestrirane napade na sve koji u njihovom ponašanju vide ono što se jedino i može vidjeti: ignorisanje i potiranje crnogorskih nacionalnih i državnih interesa, a u korist onoga što oni, ali i Srbija sama, smatraju – najboljim srpskim interesom! Ili – preciznije – interesom države Srbije, kako unutar, tako i van njenih granica.

FORMALNI I STVARNI PRIORITETI I CILJEVI

Posebno poglavlje u cijeloj priči svakako predstavlja gubljenje istorijskog vremena i energije na projekat tzv. „Otvorenog Balkana“, koji su nove vlasti (uz izuzetke koje ne treba zaboraviti, ma koliko njihovo oponiranje bilo nemušto i zakašnjelo), promovisale na različite načine. Neslavni kraj te „inicijative“, koji je, da ni to ne zaboravimo, zdušno i bezrezervno podržavala aktuelna postavka američkih diplomata koja se Zapadnim Balkanom bavi u Stejt departmentu, ali i u samim zemljama regiona, uslijedio je prostom izjavom albanskog premijera Edija Rame – što, naravno, nije bila samo njegova lična naprasna odluka ili improvizacija.

Ovdje nećemo pominjati Olivera Varheljija i njegovu ulogu, kao ni izlive oduševljenja i podrške njegovom djelovanju – i u Skupštini i u Vladi. (Rezultate evropske istrage protiv g. Varheljija i dalje čekamo.)

,,Nova“ crnogorska vanjska politika je i na evropskim adresama prošla put od optimističnih poziva i očekivanja, preko dobronamjernih savjeta i sugestija, pa sve do jasnih upozorenja i kritika koje ni briselska diplomatska kolotečina i vokabular koji je prati nijesu mogli da sakriju. Od najboljeg u regionalnoj ,,klasi“, Crna Gora je, za samo dvije godine, nazadovala do negativnih godišnjih izvještaja Evropske komisije, koji su prvo ponovili da postoji stagnacija, a onda konstatovali da se, u mnogim segmentima, radi o jasnoj regresiji.

Nazadovanje se, dakle, nije moglo sakriti, kao ni diletantizam i poražavajuća neozbiljnost i nepouzdanost mnogih koji su, u ime Crne Gore, o tim pitanjima komunicirali sa evropskim i zvaničnicima država-članica. Gubljenje povjerenja se dogodilo gotovo istovjetnim tempom i sa istim razlozima – i povodom Krivokapićevog kabineta, tako i onog Abazovićevog. Evropske diplomate i zvaničnici su, u tom smislu, bili jasniji od svojih američkih kolega – koji su iskazali, zajedno sa britanskim, da se tako izrazimo, veliko strpljenje i popustljivost, naročito u vezi Abazovićevih odluka, pa čak i onih koje su se ticale bezbjednosnog i vanjskopolitičkog sektora. Smjene u ANB i u ministarstvima odbrane i vanjskih poslova ostale su, praktično bez reakcije Zapada. Abazović, odavno i v. d. ministra vanjskih poslova, je mogao da nastavi da razvaljuje i kompromituje sve što stigne. Što će, po svemu sudeći, raditi do posljednjeg dana svog dugog mandata „u ostavci“.

,,PROFESIONALIZACIJA“ I POSLJEDICE

Stvari nijesu pretrpjele značajne promjene ni dolaskom Jakova Milatovića, kojem je splet okolnosti odlučujuće pomogao da se ne bavi nagomilanim smećem u Podgorici, kao što to sada ne radi ni njegova nesuđena zamjena, već da bude šef države koji tek treba da uči što sve znači i podrazumijeva ta funkcija.

Njegova prva posjeta Briselu – na obje adrese – NATO i EU – pokazale su njegovu nespremnost, s jedne strane, i prilično ideologizovan i populistički nastup, s druge. Milatović nije zaboravio da, ipak, ponavlja set fraza za koje misli da u Briselu ,,dobro zvuče“. Njegov je problem što su u EU i u NATO slušali te ,,pravovjerne“ i ,,reformske“ izjave od avgusta 2020. naovamo, bez i jednog konkretnog poteza koji bi ih potvrdio.

I jučerašnji vrlo nespretni i štetni, zapravo, nastup u Zagrebu – koji zaslužuje posebni komentar – pokazao je da Milatović ne razumije do kraja značaj poruka koje se mogu odaslati adresama u susjedstvu, a koje su nam prijateljske i veoma važne – u evropskom kontekstu kudikamo važnije od Srbije i prigodnih rituala tokom posjeta Beogradu.

Naši zapadni saveznici, koji budno motre i Milatovićevu bitku za prevlast u samom Pokretu „Evropa sad!“ i znaju za njegove alternative koje se tiču saradnje i mogućeg fuzionisanja sa partijom nekadašnjih članova SNP, ipak pokušavaju da ,,nauče“ novog predsjednika Crne Gore što i kako treba da zbori i radi.

Za sada Milatoviću u tome ne pomaže čudni savjetnički kabinet, čiji sastav (g. Vukšić i njegove aktivnosti o kojima se na zapadnim stranama vrlo dobro zna, na primjer) ne smeta, bar ne zvanično, evro-atlantskom dijelu međunarodne zajednice.

,,Pripitomljavanje“ Milatovića može biti jedna od opcija saveznika, čemu smo, na primjer, prisustvovali u subotu veče, tokom posjete kongresmena Tarnera. Koliko u tome (prvenstveno) američka diplomatija može imati uspjeha – vidjećemo i po odnosu Milatovića prema velikosrpskom nacional-šovinističkom projektu i njegovim političkim reprezentima u Crnoj Gori.

U tom, moguće je, vrlo uzaludnom i pogrešnom naporu, želimo puno sreće našim partnerima i saveznicima – s obje strane Atlantika.

,,DOBRO JUTRO, SVI STE OTPUŠTENI!“

Na kraju neveselog nabrajanja o brodolomu crnogorske vanjske politike od avgusta naovamo, ostaju nam Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore i diplomatsko-konzularna mreža.

Stanje je, jednom riječju, haotično. Od najavljene ,,profesionalizacije“ nema ništa. Dešavaju se potpuno suprotni procesi (čije zametke, da budemo objektivni, treba tražiti i u dugogodišnjoj pogrešnoj kadrovskoj politici i prije izborne 2020). Ozbiljni rad u samom MVP gotovo da ne postoji. ,,Greške“ je nedavno javno priznao i sam Milatović – mada je time prozvao i svog budućeg političkog partnera Abazovića. Serija nelegalnih imenovanja i promocija, praćena je i dubioznim odlukama koje se tiču mnogih privremenih otpravnika poslova, ali i ambasadora na nekim značajnim adresama (ne samo u Misiji pri EU).

Najnovije informacije govore o mogućnosti da, po pravilu, nekompetentni Abazovićevi namještenici – od kojih su mnogi postavljeni mimo zakona i logike diplomatske službe – nastave sa kršenjem zakona i kada se radi o produženju mandata otpravnika poslova „ad interim“, koji ne može biti duži od godine dana.

Ali – što da ne? To ne brine gotovo nikoga u zapuštenom i obezglavljenom MVP, u kojem je sada logika „zgrabi dok se može“ na vrhuncu.

Vrlo je prisutan i jedan posebni fenomen, koji bi bio vrijedan nekih crnogorskih ,,Embahada“ – da se sjetimo velikog romana Miloša Crnjanskog. Naši su likovi – koji su bili pravovjerni ,,vojnici“ ranije vlasti – preko noći postali barjaktari i prvoborci nove ,,elite“, koji su se ,,oduvijek i hrabro odupirali“ DPS-u! Naravno.

U međuvremenu su neki od njih, zarad sinekura, promijenili dvije ili tri partije, odnosno uticajne ,,zaštitnike“. O interesima – nacionalnim i državnim – malo ko brine i malo koga je briga. Uostalom – i to je danas u Crnoj Gori opasno.

Tako smo dobili najgoru od svih situacija: Crna Gora nema vanjsku politiku, mimo fraza i naizust naučenih podobnih izjava, pa zato nema ni diplomatiju – jer diplomatije ne može ni biti kada nema autentičnog i odgovornog stava i politike koji shvataju sopstvenu državu kao jedinu i najvažniju.

Zato se, među kolegama koje sa velikim nezadovoljstvom posmatraju to urušavanje i degradaciju – i crnogorske vanjske politike i crnogorske diplomatije – ponekad pomene i šala jednog od naših diplomata.

Koja počinje pitanjem: što bi trebalo da uradi pravi crnogorski ministar vanjskih poslova prvog dana svog mandata? Odgovor: Treba da dođe na posao, okupi sve diplomate i da kaže: ,,Dobro jutro, svi ste otpušteni! Hvala. A od sjutra ćemo da primamo na posao one koji zaista žele da rade i da zastupaju i brane našu jedinu zemlju – Crnu Goru“.

Aktuelne crnogorske šale su, nažalost, oporo istinite.

Izvor: Pobjeda
Izvor (naslovna fotografija):

Miodrag Vlahović

Ostavite komentar

Komentari (0)