„Svaki slučaj nasilja je, naravno, signal za paljenje alarma i društvo mora biti krajnje netolerantno na pojavu vršnjačkog nasilja. Na žalost, iskrivljena percepcija ‘tradicionalnih vrijednosti’ kao i konstantno atakovanje nasilnim sadržajem sa skoro svih medija nimalo ne olakšavaju tu težnju“, kazao je u razgovoru za Gradski portal Špadijer.
Ističe da se moglo i moralo uraditi više.
„Dok god imamo česte slučajeve nasilja naravno da se moglo i moralo uraditi više. Moglo se uraditi više u svim segmentima – u porodicama, u školama, kroz socijalne službe, medicinske ustanove, na nivou lokalnih sekretarijata ili državnih ministarstava, kroz programske šeme medija ili zvanične državne unutrašnje politike. Moglo se uraditi više i, što je još važnije, moralo se uraditi iskrenije“, istakao je Špadijer.
Upozorava i da je i „online nasilje“ doprinijelo da dođe do povećanja vršnjačkog nasilja. Problem je, kako kaže, što za razliku od klasičnog vršnjačkog nasilja, onlajn nasilje svoje efekte ostvaruje puno brže, puno šire i puno perfidnije, a tragovi nasilja ostaju puno duže.
„Nasilnik više ne mora, nužno, da se odlikuje fizičkom dominacijom pa se širi i spektar nasilnika. Anonimnost ili nefizički kontakt brišu i ono malo obzira ili opreza pa ovom vidu nasilja omogućava beskonačne mogućnosti. Sve u svemu – mučno i zastrašujuće“, kazao je Špadijer.
Navodi da je neophodno što hitnije angažovanje cjelokupnog društva.
„Od kreatora politika, donosioca zakona do svih službi i ustanova čija je djelatnost, makar i na najudaljeniji način, vezana za djecu. Svi ovi elementi sistema moraju imati jasne obaveze i odgovornosti, ali, što je najvažnije i preciznu i čvrstu uvezanost. Izuzetnu važnost imaju i mediji čije programske šeme obavezno moraju da imaju sadržaje i obrazovnog i vaspitnog karaktera“, poručuje Špadijer.
Saradnja institucija i roditelja, kako kaže, donekle postoji.
„Kada pričamo o njoj na nivou obrazovnih ustanova gdje postoje precizni pravilnici i precizne procedure u slučajevima nasilja, velika otvorenost unutar ustanova i široka mogućnost saradnje kako sa nastavnicima, odjeljenjskim starješinama, tako naročito sa pedagoško-psihološkom službom i samim direktorima“, kazao je Špadijer.
Vukićević: Situacija sa vršnjačkim nasiljem nije izmakla kontroli
Direktor podgoričke OŠ „Vuk Karadžić“ Budimir Vukićević smatra da situacija nije izmakla kontroli, te da se vršnjačko nasilje danas ne razlikuje mnogo u odnosu na period od prije 10, 20 ili 30 godina. Upozorava i da su roditelji veliki problem, te da bi škole, zbog ponašanja pojedinih roditelja, pored pedagoga i psihologa koji su zaduženi za učenike, trebalo da imaju i andragoga – zaduženog za vaspitanje odraslih.
„Uvijek je bilo vršnjačkog nasilja, samo javnost nije bila toliko upoznata kao što je to slučaj danas. Nije bilo mnogo pisanja o tome, a danas u vremenu društvenih mreža sve je dostupnije javnosti. Ranije je to sve bilo zaustavljeno u krugu porodice i škole. Sigurno i da smo imali drugačiji način vaspitanja. Ukoliko su roditelji saznali da je neko bio grub prema nekome, tu nije trebala vaspitna mjera škole, jer je bilo dovoljno da se obavijeste roditelji koji su vaspitavali djecu“, kazao je Vukićević za Gradski portal.
Smatra da će vršnjačkog nasilja uvijek biti, te da zbog toga ne možemo reći da je situacija izmakla kontroli.
„Ranije je možda bilo sve poštenije. To se može objasniti i kroz slučajeve nasilja. Tuče smo uvijek imali i uvijek će ih biti među djecom. Razlika je što su tadašnje tuče bile fer, a to znači da je na kraju tuče ‘poraženi’ pružao ruku ‘pobjedniku’. Nakon toga nije bilo nikakve mržnje, svađe ili miješanja porodice. Imalo je i ono nepisano pravilo „svak’ svoga“, odnosno roditelji su dalje preuzimali i rješavali probleme sa svojom djecom, ukoliko je to bilo potrebno“, objašnjava Vukićević.
Čini se, kako kaže, da roditelji sve manje znaju da vaspitavaju djecu, da ih nauče da podnesu poraz ili oproste.
„Fizičko nasilje se uvijek dešavalo i dešavaće se. Od toga se ne može pobjeći, ali mi moramo da se mijenjamo. I u tučama moramo da budemo pošteni, kao što je to bilo ranije, kada smo se poslije tuče ljubili, a ne svađali. Niko nije udarao sa strane. Sve su to faze odrastanja koje moramo da prihvatimo i da se što bolje suočimo sa njima“, navodi Vukićević, koji je više od 30 godina radio u OŠ „Savo Pejanović“, a nakon toga i nekoliko godina u OŠ „Milorad Musa Burzan“.
Prema njegovim riječima, danas mnogo toga kreće od „online“ nasilja, te da roditelji i nemaju vremena da se dovoljno posvete djeci ili ih kontrolišu.
„Kultura se danas spustila na malo niži nivo. Na tome treba da radimo. Danas je možda drugačije i to što se porodice više miješaju. Sasvim je drugo kada imamo maltretiranja od veće grupe djece prema jednom djetetu. Tu moramo dobro da se zapitamo zbog čega se istrgla kontroli ta grupica djece i zbog čega se to dešava. Uvijek se trudim da popričam sa njima i to ne kao direktor ili profesor, već kao roditelj. Djecu moramo da uputimo u dalji život. Moramo da mijenjamo pristup prema djeci i moramo da ih bolje razumijemo. Sve to što oni rade vjerovatno i ima smisla, ali to treba kanalisati. Djeca treba da imaju edukaciju, moramo da im ukažemo kako dalje u životu, jer je i činjenica da su roditelji danas prezauzeti, a onda su i djeca više prepuštena ulici. Treba djelovati preventivno“, poručuje Vukićević.
Navodi da svi problemi dolaze od kuće, te da bračni problemi roditelja mogu da prouzrokuju brojne probleme kod djece.
„Nedavno smo radili anketu gdje počinje vršnjačko nasilje, odnosno da li u učionici, poligonu ili dvorištu škole i kome se oni najradije povjeravaju i od koga očekuju savjet. Interesantno je da su na prvom mjestu njihovi nastavnici, koji imaju vremena da ih saslušaju i upute. Upravo tu ulogu treba da imaju i roditelji. Često kada vidimo odstupanja ili oscilacije učenika, a onda vidimo i njihove roditelji, kažem da bi škole pored pedagoga i psihologa koji su zaduženi za učenike, trebalo da imaju i andragoga – zaduženog za vaspitanje odraslih“, kazao je Vukićević.
Preporučeno
On je naveo da se i djelimična zabrana telefona pokazala kao odličan potez, te da bi takva praksa trebalo da postoji u svim školama.
Video