Mjesec kasnije javnost se zgražava zbog seksističkih i mizoginih ispada docenta na Filozofskom fakultetu od kojeg se ograđuje isti Univerzitet Crne Gore iako mu je prethodno upravo omogućio da neprihvatljivo zauzme poziciju sa koje danas kontaminira javni prostor, rame uz rame sa istomišljenicima iste političke svijesti. Onih koji su promovisani u naučna zvanja na pragu sedme decenije života na temelju radova publikovanih u ruskim časopisima bez adekvatnih referenci. Usput emituju stavove koji su sve samo ne potpora građanskom, sekularnom i slobodoumnom konceptu društva.
Na konstataciju „da je to nama naša borba dala“, Ivanović upozorava da smo u uslovima slabih i nezavisnih institucija u zemlji dobili dvije krajnosti: kadrove koji autonomiju Univerziteta, poziva i zvanja doživljavaju kao nemiješanje u odbranu temelja društva, ili one koji otvoreno rastaču te postamente.Između te dvije krajnosti su pojedinci kojima su principi uvijek bili preči, a kritika i nemirenje sa anomalijama i obesmišljavanjem znanja i zvanja – imperativ. Uz njih, Ivanović ipak nadu vidi u mlađim generacijama, jer smatra da će nas nužno integrisanje u savremenu Evropu dovesti do pozicije, prihvaćene ili nametnute, da se ipak cijene znanje i rad.
POBJEDA: Zašto akademska zajednica većinski ćuti na nimalo „ružičaste“ trendove u društvu – da li takvo stanje proističe iz, kako je nedavno primijetio jedan strani univerzitetski profesor, osjećaja komocije u benefitima i statusu, ko god bio na vlasti?
IVANOVIĆ: Rad u visokom obrazovanju i na univerzitetima jedno je od najprestižnijih i najpoželjnijih zanimanja, prvenstveno zbog statusa i beneficija. I to je tako svuda na svijetu. A, možete zamisliti koliko onda to dolazi do izražaja u društvima nižeg, ili je možda bolje reći, ne visokog standarda, kakva su društva na Zapadnom Balkanu. Samim tim, zona komfora koju u našim društvima uživaju univerzitetski profesori značajno je šira, u relativnom odnosu, i vjerovatno ju je teže napuštiti. Međutim, po mom mišljenju, nenapuštanje zone komfora nije i, rekao bih, ne smije biti manir intelektualaca i univerzitetskih profesora. I, dodao bih, ni na koji način im ne služi na čast. Što je onda sa njihovom društvenom odgovornošću? A, ne zaboravimo, Univerzitet se finansira iz budžeta, dakle primamo svoje plate od društva, kome, ne izlazeći iz zone komfora, ne želimo da pomognemo kad to društvo pati. Kad se stvari posmatraju na ovaj način, postavlja se pitanje da li je etički nenapuštanje zone komfora, praktikovano od ogromne većine (gotovo cjelokupne) akademske zajednice? A, duboko vjerujem da bi intelektualcu, univerzitetskom profesoru, uopšte prosvjetnom radniku ETIKA morala biti na počasnom (prvom) mjestu.
POBJEDA: Smatrate li da pozicija „kaste“ koja uživa beneficije ima dobre plate, dobija i stanove od države, a pritom kalkuliše i postavlja se oportuno u odnosu na političke vjetrove, zapravo dugoročno anestezira kulturu otpora i daje loš primjer mlađim generacijama i studentima?
IVANOVIĆ: Kalkulisanje i oportuno ponašanje u odnosu na bilo kakvo duštveno pitanje ili pojavu, a posebno u odnosu na politička dešavanja ne bi smjelo biti, po prirodi stvari, imanentno akademskoj zajednici. Zašto kažem po prirodi stvari? Pa, zar akademska zajednica ne uživa visok status u društvu bez obzira na politički sistem ili politička dešavanja? Shodno tome, kalkulisanjem i oportunizmom u odnosu na politiku i politička dešavanja daje se loš primjer zajednici, a posebno mladim ljudima. Isti stav sam zastupao za vrijeme prethodne vlasti, a stav, naravno, ne mijenjam ni danas. Ipak, dodao bih, po mom mišljenju, nije primarno riječ o anesteziranju kulture otpora, već prije svega o nedostatku samopoštovanja. Anesteziranje kulture otpora je posljedica nedostatka samopoštovanja.
POBJEDA: Aktuelna „mlada vlast“ produkt je upravo perioda „akademskog mrtvila“ koje su remetili izuzeci. Kakve će tek biti naredne generacije ako se ova vrsta anestezije o kojoj govorimo nastavi? Ima li uopšte prostora za drugačiji put?
IVANOVIĆ: Kao što rekoh u odgovoru na prethodno pitanje, kalkulisanje i oportunizam u odnosu na politička dešavanja je, nažalost, naše decenijsko nasljeđe. Shodno tome, aktuelna vlast mora biti produkt tog nasljeđa. Slažem se sa Vama da ni pogled u budućnost u ovom trenutku ne izgleda ružičasto. Međutim, Crna Gora se ipak kreće naprijed. Već izvjesno vrijeme se nastoji, makar na riječima, uhvatiti korak sa razvijenim zapadnim demokratijama. Iako ne uvijek brz, taj proces je, čini mi se ili, možda bolje reći, nadam se, nezaustavljiv. Paralelno će se shvatiti da moramo ući, ili ćemo biti pritisnuti da uđemo, najprije u redizajniranje institucija u zaista nezavisne i autonomne, a potom u potpunu objektivizaciju vrednovanja znanja i kvaliteta, kao i vrednovanja kriterijuma za napredovanje (sa aspekta Univerziteta, napredovanje u viša akademska i naučna zvanja). U tome vidim prostor za nastavak i znam da mladi ljudi moraju biti nosilac ovog procesa.
POBJEDA: Tokom izlaganja na Cetinjskom forumu ste ukazali na vektore meke moći koja rastače autonomiju Univerziteta i može se reći, snagu i integritet akademskih zvanja. Od čega je onda u takvom miljeu Univerzitet autonoman?
IVANOVIĆ: U Crnoj Gori, nažalost, intitucije nijesu kreirane da budu snažne, nezavisne i autonomne. Naše institucije funkcionišu pod snažnom kontrolom vlasti (kako se voli reći, osnivača). Crna Gora je država u kojoj se u samo dvije godine dva puta mijenjaju ili nastoje promijeniti zakoni kako bi (po vladajućoj oligarhiji) nepodobni pojedinac ranije otišao u penziju ili kako bi se neki ili više sudija Ustavnog suda još jednu ili dvije godine duže zadržao na poslu. Ova praksa nije imanentna civilizovanim društvima i nije je pošteđen ni UCG. To je, naravno, nasljeđe iz vremena osnivanja institucija i, nažalost, vodi njihovom potpunom pasiviziranju.
Autonomija UCG je više puta grubo narušena. U posljednjih sedam godina, na insistiranje 41. i 42. Vlade CG, smijenjena su dva rektora (treba dodati – nezakonito, što je dobilo i svoj sudski epilog), a prije dvije godine javnost je ostala u uvjerenju da se i Sud svojom presudom umiješao Univerzitetu u izbor u zvanje. Na koncu, sama procedura izvora rektora i organa upravljanja UCG grubo narušava njegovu autonomiju (pa, zar 42. Vlada CG nije pokušala da u UO UCG delegira crkveno lice?!).
Ipak, najviše zabrinjava gotovo zanemariva reakcija akademske zajednice. Prilikom prve smjene rektora, izvjestan, mada, ispostaviće se na kraju, manji dio akademske zajednice, kome sam veoma aktivno pripadao, pružio je otpor, pozivajući se na autonomiju Univerziteta i stajući u njenu zaštitu. Već u slučaju druge smjene rektora, otpor je bio zanemariv. U trećem slučaju, ostao je utisak da su organi UCG jedva dočekali presudu da bi kandidata mogli izabrati u zvanje. Naime, umjesto da organi UCG podśete nadležni sud, kako sam rekao na Cetinjskom forumu, da „tumačenje ispunjenosti mjerila nije u nadležnosti Suda i grubo narušava autonomiju Univerziteta“, te da na ovaj način otpišu Sudu, ukoliko se zaista u svojoj presudi bavio procjenom ispunjenosti uslova za izbor u zvanje, javno je u suštini izvršen pritisak na Senat u smislu da je neki raniji saziv Senata oštetio kandidata neizborom u više akademsko zvanje. Nakon toga, kandidat je lakonski izabran, a ispunjenost kriterijuma, odnosno mjerila za izbor u to zvanje je gotovo pala u drugi plan. Dakle, akademska zajednica se u svim ovim kritičnim slučajevima pokazala veoma ranjivom kategorijom društva. A, ona to nikako ne bi smjela da bude, ni po svom kapacitetu, a posebno ne po statusu koji u društvu uživa. Bojim se i da bi se mogla dovesti u vezu sa zonom komfora koju smo prokomentarisali u jednom od prethodnih pitanja. Mislim da se ovim šalje jedna ružna poruka društvu u cjelini, a posebno mlađim generacijama.
POBJEDA: Smatrate li da dodatno doprinosi ispoljena bizarna nesposobnost da se, primjera radi, provjeri osnovanost sumnji u postojanje plagijata u naučnim radovima?
IVANOVIĆ: Možda je jedan od ilustrativnijih primjera inertnosti organa UCG nedavno odbijanje Etičkog odbora UCG da izvrši provjeru plagijarizma zahtijevanu od strane Centra za građansko obrazovanje (CGO). Podśećam da je odgovor Etičkog odbora bio da ne mogu izvršiti provjeru jer je dostavljeni materijal pisan ćirilicom. Pa, zamislite što je institucija rekla o sebi proglašavajući se nesposobnom da izvrši konverziju iz ćiriličnog u latinično pismo (zamislite, 2024. godine!!) da bi se izvršila provjera. Postavlja se pitanje koja bi to onda crnogorska ustanova ili institucija bila sposobna da izvrši ovaj zadatak? Ipak, lično vjerujem da nije riječ o nesposobnosti, već o nespremnosti da se potencijalni plagijarizam provjeri. Ne želim ni da pomislim što bi moglo biti u pozadini. Umjesto toga, skrenuću pažnju na činjenicu da se ovakvim ponašanjem najveća šteta nanosi ljudima iz akademske zajednice koji su po najvišim standardima zadovoljili kriterijume za svoje napredovanje i izbore u zvanja. Zar ne postoji bojazan da se i ovi ljudi od strane javnosti mogli posmatrati kroz prizmu u čijoj su osnovi pojedinci koji se ovakvim ponašanjem organa UCG nastoje zaštititi.
Stvarne autonomije nema na UCG dok god se rektor postavlja, a ne bira
POBJEDA: Kako objašnjavate situaciju da se najavljeni koncept izbora rektora u Crnoj Gori nije promijenio na pozitivan način, i da je aktuelni rukovodilac, kada je sjeo u fotelju, odustao od promocije demokratičnosti izbora?
IVANOVIĆ: Da, očigledno se odustalo, bar za neko vrijeme, od demokratizacije procedure za izbora rektora. Lično sam očekivao ovakav rasplet događaja. Način na koji se bira rektor, sam po sebi, podriva autonomiju UCG. U suštini, rektor se ne bira. On se postavlja. U suštini, od strane Vlade, odnosno one većine koja je u tom trenutku aktuelna i koja dominira UO UCG. Više puta sam javno skretao pažnju na ovaj problem i dizao svoj glas protiv. I za vrijeme bivše vlasti i danas. Čak, jednom prilikom sam rekao da stvarne autonomije UCG neće biti dok vladini činovnici ne samo dominiraju, već uopšte bivaju birani u njegove organe upravljanja. Da, Država finansira Univerzitet i mislim da treba da ima strogu kontrolu trošenja tih sredstava. Ali, zar taj posao ne mogu obaviti finansijske inspekcije ili prethodno angažovane kuće i agencije koje se bave tim poslovima? Zar akademska zajednica nije sposobna sama upravljati Univerzitetom? Bar onoliko sposobna koliko je to CANU, koja nema organ upravljanja delegiran od strane Države?
Dakle, jedino akademska zajednica može na demokratski način izabrati rektora i to na neposrednim izborima. Jedan vid izbora rektora koji se mogao protumačiti prilično demokratskim je bio na snazi do unazad petnaestak godina. Tada su se sve univerzitetske jedinice neposrednim glasanjem izjašnjavale o kandidatima za rektora. Kasnije je Senat, odnosno Naučno-nastavno Vijeće konačno biralo između kandidata koju su prethodno zavrijedili podršku akademske zajedinice. Zašto je to prešlo u nadležnost UO, nažalost, ne mogu dati odgovor. Aktuelni rektor je, za vrijeme svog kratkotrajnog VD mandata (prije svog prvog izbora), obećavao demokratizaciju procedure za izbora rektora. Naknadno je, vjerujem, shvatio da bi time izašao iz zone komfornog (da ne kažem sigurnog) imenovanja, odnosno radio u korist svoje štete, i, naravno, odustao od svog (očigledno ishitreno datog) obećanja. Ali, istini za volju, nije odustao samo on. Odustali su i mnogi drugi koji su u tom trenutku podržali njegovo obećanje. Vjerujem da će ovaj naš osvrt biti rijetki glas (možda, jedino uz glas CGO) koji se u ovom trenutku javno protivi aktuelnoj proceduri izbora rektora UCG.
Prave vrijednosti vode do pravih kriterijuma
POBJEDA: Vidite li način, prostor i snage na Univerzitetu kadre da stvari mijenjaju na bolje?
Preporučeno
IVANOVIĆ: Vidim, i to u mladim ljudima, naravno. Nadam se da će proces približavanja Crne Gore Evropskoj uniji i prihvatanja vrijednosti zapadnih društava, koji mi se čini nepovratnim, doprinijeti objektivizaciji kriterijuma za napredovanja, izbore u zvanja i zapošljavanje. Tada će se shvatiti da pojedinac svoj uspjeh duguje samo svom radu i da njegovo napredovanje zavisi isključivo od rezultata tog rada, te da će ista situacija biti i sa njegovim kolegama, prijateljima, đecom… Siguran sam da će se nakon toga ljudi lakše odlučivati da podignu svoj glas, uoče i mapiraju anomalije u društvu i pokušaju da daju svoj doprinos u njihovom prevazilaženju.
Video