Što je još gore za partiju Vladimira Jokovića, nakon najgoreg izbornog rezultata, prije par dana napuštili su je istaknuti članovi: predsjednica Skupštine Danijela Đurović, dva ministra – pravde i prosvjete, Marko Kovač i Miomir Vojinović, te predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.

Kovač, Vojinović, Đurović, Vuksanović kao i ministar finansija Aleksandar Damjanović, koji već tri-četiri godine formalno nije član SNP-a, ali je kao njen predstavnik zauzeo ministarsku funkciju, uoči parlamentarnih izbora odbili su da se nađu na poslaničkoj listi ove partije jer, navodno, nijesu bili zadovoljni njenim sastavom. Tada su javno saopštili da sa rukovodstvom SNP-a postoje nepomirljive razlike u vezi sa političkim putem kojim je pošla ova stranka.

Pobjeda je tada objavila da sada već bivši funkcioneri SNP-a planiraju zajedničko djelovanje koje će objelodaniti nakon izbora. Napuštanje četvoro visokih funkcionera SNP-a uključujući i najviše državne funkcionere je težak udarac za Jokovićev SNP pogotovo uoči zvaničnih pregovora o formiranju vlade, gdje očekuju dva ministarstva. Po svemu sudeći, u toku je još jedan, osmi po redu, raskol u Socijalističkoj narodnoj partiji od koje su „ostali samo dugmići“.

BITKA ZA BEOGRADSKI KANABE
Socijalistička narodna partija nastala je 16. avgusta 1997. godine nakon raskola jedinstvenog DPS-a u sudaru dva koncepta. Tadašnji predsjednik Crne Gore i partijski lider Momir Bulatović, bespogovorni sljedbenik Slobodana Miloševića i njegove politike zbog koje se devedesetih godina prošloga vijeka u krvavim sukobima raspala nekadašnja zajednička domovina Jugoslavija, predvodio je koncept pod motom: „Jugoslavija bez alternative“.

Protagonista drugog koncepta „Crna Gora je svoja na svome i spremna da kormilo svoje sudbine uzme u vlastite ruke“ bio je tadašnji premijer Milo Đukanović.

Na predsjedničkim izborima 1997. godine Miloševićev slijepi poslušnik je poražen što je promijenilo odnos snaga u Crnoj Gori i tadašnjoj SRJ i trasiralo put ka obnovi nezavisnosti naše države.

Na parlamentarnim izborima 1998. SNP je nastupila samostalno i sa 29 mandata u parlamentu postala najjača opoziciona stranka. Partija Momira Bulatovića bila je u početku ljevičarska i građanske orijentacije. Zalagala se za „Jugoslaviju bez alternative“, socijalnu pravdu, bila je protiv liberalne ekonomije i privatizacija velikih državnih preduzeća, kao i saradnje sa DPS. Dodajmo tu i nelojalnost prema vlastitoj državi Crnoj Gori i bezrezervnu podršku Slobodanu Miloševiću.

Kola su krenula nizbrdo nakon što se u oktobru 2000. godine promijenila vlast u Beogradu. Momir Bulatović je zasmetao Zoranu Đinđiću i Vojislavu Koštunici, pa su oni pronašli „izvođače radova“ za njegovu „političku egzekuciju“ u liku tadašnjih potpredsjednika SNP-a, Predraga Bulatovića i Zorana Žižića.

Uslijedio je prvi veliki sukob u ovoj partiji u januaru 2001. godine. Stranačka centrala, po nalogu novih beogradskih vlastodržaca, odbila je da podrži predsjednika SNP-a Momira Bulatovića da bude savezni premijer, jer su mu Đinđić i Koštunica zamjerili što je na saveznim izborima 2000. godine, koje je većina partija u Crnoj Gori bojkotovala, nastupio u koaliciji sa SPS-om i JUL-om.

SNP je poslušao novog ,,beogradskog gazdu“ pa je Zoran Žižić postao premijer SRJ. Predrag Bulatović se, istovremeno, brutalno obračunao sa Momirom Bulatovićem. Momir je 31. januara 2001. podnio ostavku na predsjedničku funkciju. Na Kongresu SNP-a 24. februara 2001. godine u Bijeloj Predrag Bulatović, kao jedini kandidat, postaje novi šef stranke, potpredsjednici Zoran Žižić i Srđa Božović, a Vuksan Simonović direktor stranke. Momir Bulatović sa dijelom pristalica osniva Narodnu socijalističku stranku.

BULATOVIĆ ODSTRANJUJE I ŽIŽIĆA
Predrag Bulatović je, u skladu sa željama poslodavaca iz Beograda, pokušao da „popravi“ SNP, pa je u partijsku ideologiju umjesto ,,Jugoslavija bez alternative“, uveo novi izraz ,,Zajednica sa Srbijom bez alternative“. Pokušao je da ovu stranku profiliše kao srpsku, pa je jugonostalgiju, koja je prethodno bila dominantna, zamijenio srpstvom. Na izborima 2001. godine SNP spašava Narodnu stranku i Srpsku narodnu stranku koje su bile pred gašenjem. U koaliciji „Zajedno za Jugoslaviju“ osvajaju 33 mandata (19 „Peđinih“, 11 „narodnjaka“ i tri SNS).

Povod za novi sukob u ovoj partiji bio je izručenje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu 2005. godine. Žižić je zbog izručenja zatražio da SNP i DOS raskinu partnerstvo. Predrag Bulatović je to odbio jer nije želio da izgubi poluge vlasti u saveznoj državi. Žižić je odstupio sa mjesta saveznog premijera, ali mu je Bulatović veoma brzo pronašao zamjenu – Dragišu Pešića. Žižić je sa Momčilom Vuksanovićem bez Bulatovićeve saglasnosti učestvovao u pregovorima o formiranju Pokreta za evropsku državnu zajednicu Srbije i Crne Gore čiji je mentor bio mitropolit SPC Amfilohije. Na stranačkom kongresu početkom 2005. godine Predrag Bulatović je odnio drugu pobjedu i ostao na čelu partije, a Zoran Žižić je osnovao Demokratsku stranku jedinstva.

MILIĆEVA ERA
U maju 2006. godine, nakon poraza na referendumu kojim je Crna Gora povratila nezavisnost, Predrag Bulatović je podnio ostavku na funkciju predsjednika stranke a njen novi lider je postao Srđan Milić.

Milić se najduže zadržao na čelu stranke, 11 godina. U početku je pokušao da je učini malo više evropskom i građanskom, ali su njegovi reformatorski pokušaji bili neuspješni zbog snažnog otpora rukovodstva i partijskog članstva. Na izborima 2009. u samostalnom nastupu SNP je osvojila 16 mandata.

Od 26. novembra 2006. godine, od kako je došao na čelo SNP-a, Milić se u četiri navrata uspješno odbranio od želje najbližih saradnika da preuzmu kormilo upravljanja partijom. Aleksa Bečić i Velizar Kaluđerović su nakon neuspjeha na kongresu napustili SNP i formirali novu partiju.

Milić je uporno odbijao da njegova stranka uđe u DF jer je smatrao da bi to ujedno bio i njen nestanak. Na izborima 2012. SNP je, nakon raskola i odlaska Predraga Bulatovića i Milana Kneževića zbog DF-a, dobio samo devet mandata. Šteta zbog čestih unutarpartijskih sukoba i raskola bila je nenadoknadiva.

Milićeva odluka da SNP uđe u koaliciju „Ključ“ na izborima 2016. godine sa Demosom i Urom pokazala se katastrofalnom jer je ovoj partiji pripalo svega tri poslanička mjesta, što je do tada bio najgori izborni rezultat od njenog postanka. Još gore je bilo nakon odluke da Aleksandar Damjanović bude nezavisni poslanik, jer je SNP spao na samo dva mandata.

JOKOVIĆEVE „POPRAVKE“
Na kraju je Milić morao da ode sa čelne pozicije SNP-a i da na Osmom kongresu SNP-a, koji je održan u Podgorici 13. avgusta 2017. godine, kormilo prepusti Vladimiru Jokoviću, koji je takođe obećao da će „popraviti“ partiju i vratiti joj stari sjaj. Srpstvo, Crkva Srbije i „srpski svet“ dominantna su ideologija ove stranke, ali je na crnogorskoj političkoj sceni mnogo drugih igrača koji uspješnije plivaju u tim vodama i polako preuzimaju biračko tijelo i partijsku bazu Jokovićeve partije.

SNP je od 2020. godine bila dio parlamentarne većine i podržavala Vladu Zdravka Krivokapića. Od 28. aprila 2022. godine SNP u Vladi Dritana Abazovića ima šest članova, a Joković je njen potpredsjednik i ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.

Danijela Đurović, Marko Kovač, Miomir Vojinović i Nebojša Vuksanović nijesu jedini koji su, nezadovoljni Jokovićevim rukovođenjem, napustili partiju. To su učinili 23. aprila 2018. visoka funkcionerka i dugogodišnja poslanica SNP-a Snežana Jonica i još 37 članova Glavnog odbora ove partije. Okrivili su tada predsjednika stranke za rasulo u partiji. Dodajmo tome i da je ova partija izgubila vlast u Beranama jer su je stranke koje je nekada spasila od nestanka izopštile iz koalicionih dogovora.

Teško je predvidjeti kako će se završiti najnoviji sukobi u ovoj partiji i da li će se „odbjegli“ funkcioneri udružiti i formirati neku novu stranku ili će, što im je jednostavnije i profitabilnije, „preletjeti“ u neku trenutno popularniju partiju koja će im garantovati neko uhljebljenje. Ostaje da se vidi da li će nakon ovih turbulencija nekad druga po jačini stranka u Crnoj Gori preživjeti ili nestati sa političke scene. Sigurno je da su joj uticaj i popularnost iz dana u dan sve slabiji, pa i ako preživi biće marginalizovana.

Vuksanović napustio partiju
Funkcioner SNP-a Nebojša Vuksanović zvanično je juče napustio tu stranku. Pobjeda je ranije najavila ostavke četiri funkcionera SNP-a, među kojima i Vuksanovića.

On je podnio ostavku na sve funkcije, a u obrazloženju je naveo kako je sačekao da se završe parlamentarni izbori, prenosi Portal Analitika.

Vuksanović je istakao da je želio promjene u funkcionisanju stranke za koje je dio partijskih kolega imao razumijevanja, ali na kraju njegova vizija ,,nije dobila prolaznost“.

Želio sam da entuzijazam grupe mladih ljudi iz partije bude bolje iskorišćen. Njihova energija i znanje je trebalo da bude nešto što će privući nove birače i proširiti uticaj partije – poručio je on, dodajući da SNP ne treba da se zadovoljava prelaskom cenzusa.