Znamo li koja je glavna privredna grana Crne Gore? Znamo, naravno. Turizam. A znamo li kako nam ide ovih dana? Turistička sezona je na vrhuncu. Kako ne bismo znali. Nacionalna turistička organizacija Crne Gore (NTO) objavljuje svako malo nekakve brojke, koje onda s vremena na vrijeme znaju da uzmu kao navodnu osnovu i visoki državni zvaničnici da nas obaspu optimizmom.
Tako su mediji prenijeli 15. juna izjavu izjavu Dragice Rašković iz NTO-a datu Medija Birou sa do u glavu „tačnom brojkom“:
„Prema nezvaničnim podacima koje lokalne turističke organizacije dostavljaju NTO-u u Crnoj Gori je 13. juna boravilo 60.784 turista, što je 6,65% više u odnosu na uporedni period prethodne godine i nešto više u odnosu na 2019. godinu. Najveći rast se bilježi u opštinama Budvi i Herceg Novom, s tim što bih napomenula da je evidentiran rast od 23% turista u Herceg Novom u odnosu na isti period prethodne godine. Pored regiona najveći broj turista je iz Velike Britanije, Njemačke i Francuske“. Petnaest dana kasnije ministar turizma, ekologije, održivog i razvoja Sjevera Vladimir Martinović pohvalio se u intervjuu agenciji Mina stavom da je u Crnoj Gori „prema posljednjim podacima NTO 91.600 turista“ i da je na dan 27. juna bilo u Crnoj Gori 17.210 turista više nego nedjelju dana ranije
„Očekivanja od ovogodišnje turističke sezone su pozitivna i vjerujemo da ćemo na kraju biti zadovoljni sa rezultatima. Pozitivni rezultati se bilježe i kada je u pitanju broj turista koji borave u hotelima. Naime, 27. juna u hotelskom smještaju boravilo je 35.770 turista, što je 7,74% više u odnosu na odgovarajući period prošle godine”, kazao je tada ministar Martinović.
Umjesto činjenica – bajanje
U čemu je ovdje problem? U tome što saopštene brojke nijesu (utvrđene) činjenice.
Ministar, koji se u turizmu proslavio tako što je na početku mandata usred Njemačke govorio tamošnjim turoperatorima „srpski da ga ceo svet razume“, izrazio je zadovoljstvo „sa“ rezultatima uz tek nekoliko brojki. Gro medijskog vremena potrošio je na frazetine i opšta mjesta. I u onoj izjavi, datoj petnaest dana ranije, ima tek pokoja brojka, i to pokazaće se upitna, ali zato izjava obiluje terminom „najveći“.
Iskustvo kazuje da kad god birokratija krene da neštedimice arči fraze, nesvršene glagole i pasiv, a pogotovo da gomila superlative – nešto pokušava da sakrije ili bi da s nečeg drugog skrene pažnju. Šta je to ovdje? Činjenica da „brojevi turista“ nijesu realni. To nijesu nikakvi ažurni podaci bazirani na prijavama gostiju. To su, kažu, „procjene“. I to „procjene“ lokalnih turističkih organizacija koje se onda na nacionalnom nivou sabiraju uz, naravno, neminovno umnožavanje grešaka…
Standard je prošle sedmice pitao NTO, među ostalim i sljedeće: Na koji način i koliko često Nacionalna turistička organizacija prikuplja i ažurira podatke o broju turista i ostvarenom odnosno procijenjenom prihodu?
Ovo je odgovor:
„Lokalne turističke organizacije svakog četvrtka dostavljaju podatke o procjeni broja turista koji borave u njihovim opštinama (podaci se odnose i na kolektivne i individualne smještajne kapacitete) Nacionalnoj turističkoj organizaciji Crne Gore koja podatke objedinjuje i upoređuje sa odgovarajućim periodom u prethodnoj godini. Takođe iz sistema Ministarstva finansija NTO CG jednom sedmično izvlači podatke o namjenskim prihodima. Osim toga, NTO CG koristi statističke podatke Uprave za statistiku Crne Gore MONSTAT-a, koji se objavljuju na mjesečnom nivou i finansijske podatke Centralne banke Crne Gore CBCG, koji se objavljuju kvartalno.“
Dakle, kada NTO saopšti npr. da je u ovom trenutku u Crnoj Gori toliko i toliko stranih turista, to nije broj utvrđen na osnovu prebrojavanja turističkih prijava ili prelazaka državne granice, nego je to sabrano na gomilu ono što su NTO-u poslale lokalne turističke organizacije kao svoju, kako kažu, „procjenu“. Na osnovu čega one „procjenjuju“, koji su parametri relevantni za njihove „procjene“, koliko je svaka od tih „procjena“ sigurna, kolika je greška svake „procjene“, a kolika je onda tek kumulativna greška svih sabranih „procjena“… Sve tu to teška pitanja na koja bi nekada neko trebalo da dâ odgovor ili da makar zvanično konstatuje takvo stanje kako bismo znali koliko u te objavljene brojeve uopšte možemo vjerovati.
Zakon o turističkim organizacijama propisuje u članu 22 da je lokalnim turističkim organizacijama dužnost da prikupljaju i obrađuju na dnevnoj, nedjeljnoj i mjesečnoj bazi podatke o turističkom prometu (broj turista i broj noćenja) i njegovoj strukturi na području opštine, te da izrađuju mjesečne izvještaje o turističkom prometu (broj turista i broj noćenja) za potrebe nadležnog organa za poslove statistike i Nacionalne turističke organizacije.
Uprava za statistiku (MONSTAT) koja vrhunski profesionalno prikuplja, obrađuje i redovno objavljuje i podatke o broju dolazaka i noćenja turista, navodi u metodologiji da su primarni izvor podataka o broju dolazaka i noćenja turista upravo oni podaci koje šalju lokalne turističke organizacije i to na mjesečnoj bazi – za kolektivni smještaj do petog, a za individualni do desetog u mjesecu.
Dakle, lokalne turističke organizacije podatke dostavljaju MONSTAT-u i NTO-u na mjesečnoj bazi, dok na dnevnoj bazi, kako nam je rečeno u NTO-u, dostavljaju „procjene“. Citirani član Zakona, međutim, ne propisuje prikupljanje dnevnih, nedjeljnih i mjesečnih „procjena“ već podataka.
Lokalne TO: Od urednog HN do Sjevera đe „ne znamo ništa“
Standard je prošle sedmice pitao više lokalnih turističkih organizacija o (trenutnom) stanju u oblasti turizma odnosno o broju turista i noćenja, te o procjeni prihoda.
Turističke organizacije Herceg Novi, Žabljak, Kolašin, Plav i Gusinje dostavile su nam korektne odgovore, poneki i uredne i kvalitetno obrađene podatke, ali za maj i jun. Svi bilježe rast broja turista u odnosu na maj i juni prošle godine. Ohrabruje naročito veći priliv gostiju iz država Sjeverne, Zapadne i Centralne Evrope. Niko nam, međutim, nije dao ažurne podatke, odnosno informacije o tome kakvo je stanje sada. (O turističkoj ponudi Sjevernog regiona i turizmu u tom dijelu Crne Gore objavićemo narednih dana poseban sadržaj.)
U nekoliko turističkih organizacija u opštinama u Sjevernom regionu kazali su nam nezvanično da vide da ima turista, ali da nemaju nikakvih trenutnih realnih podataka i pokazatelja. „Ne znamo ništa tačno“, bio je nezvanični odgovor nekoliko lokalnih turističkih organizacija. U jednoj su nam neslužbeno kazali da nemaju pojma o tome koliko je kod njih turista, odakle dolaze, koliko ostaju i sl.
Posjetili smo sve dostupne portale lokalnih turističkih organizacija crnogorskih opština. Svi portali su slični uz, naravno, različit dizajn. Većina obiluje atraktivnim promotivnim sadržajima i obiljem korisnih servisnih informacija. Ni na jednom, međutim, nijesmo pronašli ni slova o brojnom stanju turista. Moguće je da neka od lokalnih TO i ima neki takav podatak, ali ga je onda dobro sakrila. MONSTAT objavljuje podatke, ali su i kod njih u ovom trenutku posljednji podaci koji su dostupni oni za maj 2024. Budući da je 19. jul, mogli bi ovih dana biti dostupni i obrađeni podaci za jun na nivou svih lokalnih samouprava odnosno cijele države. Ali, ni to nije dovoljno. Teško se može voditi uspješna turistička politika, ko god da je na vlasti, ako su najnovije pouzdane brojke stare mjesec i po.
Šta pokazuju podaci MONSTAT-a
U situaciji u kojoj nema, premda je Zakonom propisano da ih mora biti, ažurnih dnevnih podataka ostaju nam za analizu stanja u crnogorskom turizmu uredni podaci Uprave za statistiku, objavljeni za razdoblje od januara 2016. za kolektivni, odnosno od januara 2017. za individualni smještaj, zaključno sa majem 2024.
Najprije o broju dolazaka stranih turista: Bilo da se gleda kumulativno, kao što je ovdje obrađeno, bilo da se posmatra na nivou određenog razdoblja – prošle godine smo se približili ili smo neznatno premašili predpandemijsku 2019, najbolju turističku sezonu još od 1989.
Ono što ohrabruje je izvjesna promjena ključnih regija iz kojih nam dolaze turisti. Promjena kojoj svjedočimo već nekoliko godina je kontinuiran rast turista iz država Zapadne, Centralne i Sjeverne Evrope ne računajući pad 2020 zbog pandemije COVID19 i godinu-dvije konsolidacije nakon toga.
Dok su 2017. najbrojniji bili turisti iz država našeg regiona, a izvan EU (Albanija, BiH, Kosovo, S. Makedonija i Srbija), 2023. ih je prestigla grupacija u koju smo smjestili države EU i Ujedinjeno Kraljevstvo, Švajcarsku, Norvešku i Island.
Takođe je primjetan znatan rast dolazaka turista iz vanevropskih država.
Posebno je značajan rast dolaska turista iz Njemačke. To je u apsolutnim brojevima najveći rast broja dolazaka turista iz neke države EU od 2017, kada je u Crnu Goru došlo 57.813 turista iz Njemačke do 2023. kada nas je posjetilo 152.158 njemačkih turista. Rast od 163% u bilo kojoj oblasti da je, respektabilan je podatak koji treba pozdraviti. I onda, pogotovo u ovom moru kritika, valja skinuti kapu pred onima koji su u ovih desetak godina vodili turističku promociju Crne Gore na tržištu najveće evropske ekonomije.
Veći rast u broju dolazaka drže turisti iz Litvanije, Estonije i Španije. Tek iza njih je Njemačka. Međutim kako je iz navedenih država koje su ispred Njemačke broj turista najmanje desetostruko manji, povećanje broja njemačkih turista je najvažnije – i zbog broja i zbog tog, za svakog ko se bilo gdje u svijetu bavi turizmom, važnog i potentnog tržišta.
Kada je riječ o turistima iz grupacije država EU plus UK, Švajcarska, Norveška i Island važan i po broju i po porastu je značajno veći priliv turista iz Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Među države iz kojih registrujemo značajan rast treba pomenuti i SAD i Izrael.
Iz država našeg regiona najveći rast u dolasku turista je u apsolutnim brojkama priliv iz Srbije– od 405.426 turista 2017. do 870,855 turista 2023. Sam rast je veći kada je riječ o turistima iz BiH i sa Kosova – tu su brojevi dolazaka 2023. više nego upetostručeni u odnosu na 2017, ali je riječ o daleko manjem broju turista u odnosu na one koji dolaze iz Srbije.
Koliko nam turisti ostaju
Strani turista je i 2017. i 2024. prosječno ostajao u Crnoj Gori nešto više od šest dana. Tek su neznatne razlike od prosječno 6,1 dan 2017. do pada na prosjek od 5,55 dana 2019, i danas ponovo rast na 6,44 dana prosječno. Dakle, trend je dobar, ali je promjena nedovoljna da bi nas zadovoljila.
Prosječan turista iz grupe država EU plus UK, Švajcarska, Norveška i Island, dakle, vjerovatno, ne računajući nautički turizam, najplatežniji gosti koji uobičajenim kanalima dolaze u Crnu Goru, ostaju prosječno nešto manje od pet dana.
Gosti iz država našeg regiona (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija) ostaju prosječno šest do sedam dana. Najkraće Albanci – tek nešto više od tri dana, a najduže Srbi – između sedam i osam dana.
Turisti iz Rusije, Bjelorusije i Ukrajine ostajali su 2017. prosječno između sedam i osam dana. Prošle godine Bjelorusi i Ukrajinci su ostajali prosječno deset dana, a Rusi petnaest.
Turci su 2017. dolazili prosječno na dva dana, a prošle godine gotovo na pet. Turisti iz vanevropskih država ostaju prosječno u Crnoj Gori prosječno tri dana. To je uobičajeno i za njihov boravak i u drugim evropskim zemljama budući da na daleka putovanja najčešće idu s ciljem da obiđu za relativno kratko vrijeme više lokacija.
Dakle, ako se teško može što učiniti da se zadrže duže turisti s drugih kontinenata, nema nikakvog opravdanja da Crna Gora za sedam posmatranih godina nije učinila mnogo da turiste iz evropskih zemalja, a pogotovo država našeg regiona, zadrži duže. Drugim riječima – ono što im nudimo – može se mirne duše obići za nedjelju dana.
Ova činjenica naš je veliki izazov, uz tradicionalno ogromnu sezonalnost, kako oni koji se bave turizmom nazivaju pojavu izuzetno velikog broja turista u punoj sezoni, i jako mali broj u ostatku godine.
Kako to radi Hrvatska?
Mora li sve baš ovako? Je li normalno da nemamo ažurne, dnevne podatke, pa da se umjesto aktuelnim temama, kada je riječ o najvažnijoj privrednoj grani zemlje, bavimo statističkim analizama. Naravno da ne mora i naravno da to nije normalno. Može li drugačije? Dakako da može. Ne treba ići daleko. Dovoljno je pogledati, i zašto ne reći, prekopirati, kupiti ako treba know-how rješenje susjedne Hrvatske koja je za Crnu Goru turistička velesila i oličenje reda i organizacije.
Kompletan proces, od ulaska turiste u državu, ukoliko nije riječ o turisti iz Šengen zone, preko prijave, do odjave i zaključno s odlaskom turiste digitalizovan je, umrežen i funkcioniše u realnom vremenu.
Svaka fizička ili pravna osoba koja pruža turistički ili drugi smještaj dužna je da prijavi gosta u roku od 24 sata otkako se gost smjestio. Za to je osmišljen i razrađen informacioni sistem eVisitor koji, kako se navodi, „povezuje sve turističke zajednice u Hrvatskoj i omogućava dnevni uvid u stanje turističkog prometa, ažurnu bazu podataka o smještajnim objektima i pružaocima usluga smještaja, izvještavanje u statističke i marketinške svrhe u realnom vremenu te bolju kontrolu naplate boravišne takse s ciljem ostvarivanja većih prihoda u sektoru turizma“.
Pružalac turističke usluge na jednostavan način upisuje podatke o turisti, adresu njegovog smještaja i datume dolaska i planiranog odlaska. Nakon nekoliko klikova i pružalac usluge dobija potvrdu prijave u elektronskom obliku koju može proslijediti gostu. Istovremeno se podaci dijele sa svim nadležnim državnim tijelima – od policije do Poreske uprave, turističke inspekcije zaključno s turističkim zajednicama – od lokalne do nacionalne, i Ministarstvom turizma i sporta. Donosioci odluka i kreatori politika znaju u svakom momentu realan, odnosno pravi broj turista. Kazne su visoke, a inspektori efikasni, tako da je na ovaj način u velikoj mjeri riješen i još jedan tradicionalni problem – neprijavljivanje gostiju odnosno izbjegavanje plaćanja prinadležnosti opštini i državi.
Podaci su privilegija odlučnih
Natrag na Crnu Goru i našu sumornu zbilju kada o prikupljanju turističkih podataka riječ.
Smiješno je i tužno da 2024. godine institucije i organi otpisuju jedni drugima informacije „iz svoje nadležnosti“ pa čekaju odgovore, a to zna da traje li traje. Birokratizovani sistem rada ne razlikuje se mnogo po svojoj suštini od koncipiranja i prenošenja poruka prije 100, 200 ili 300 godina. Razlika je što onaj ko treba da dostavi informaciju ne sedla konja i šalje povjerljiva čovjeka da u njedrima odnese važnu poruku nego koriste elektronsku poštu. Ali se i dalje po upućivanju poruke čeka da je adresat otvori i dobro protabiri i da onda odluči što će dalje s njom. Ako ćemo iskreno nije ovdje čak kriva toliko ni Nacionalna turistička organizacija. Ona funkcioniše u datom sistemu vjerovatno najbolje što zna i umije. Problem je, dakle, sistemski.
Umjesto da se digitalizuju, umreže i obezliče proces prijave turista oni koji su u ovom poslu jedan drugome „sitnu knjigu pišu“ dok konačno u tim beskrajnim lavirintima birokratije u ko zna kojoj iteraciji neko ne sklopi koliko-toliko kompletnu sliku. Čitav proces je obesmišljen do te mjere da mi danas, 19. jula, imamo kao posljednje ažurne podatke one iz maja. Ovdje nije riječ o potrebi zadovoljavanja novinarske ili bilo čije radoznalosti, već je riječ o stanju u kojem donosioci odluka – od vlasnika ili upravljača hotela, preko turoperatora, prevoznika, privatnih iznajmljivača, zaključno s ministrom turizma, uz pretpostavku da to nekada bude neko stručan, i predsjednikom Vlade, nemaju ažurne operativne podatke koji su im neophodni da bi dobro vodili politiku. Što da učini premijer, ko god da je on, ako nema ažurne, realne, na činjenicama bazirane informacije, nego ima samo nekakvu okvirnu predstavu o stanju u najvažnijoj privrednoj grani države i to predstavu koju je stekao na osnovu „procjena“ lokalnih turističkih organizacija. Teško se s organizacijom i metodologijom rada karakterističnom za sredinu XX vijeka može biti konkurentan i uspješan u trećoj deceniji XXI.
Zašto je ovo ovako?
Ne treba biti u zabludi da crnogorski političari ne znaju da je ovo problem i kako je to riješeno u razvijenim i sređenim zemljama. Ako ništa drugo, ono makar rado putuju po svijetu, pa valjda shvate što se kaže „đe su oni, a đe smo mi“. Na ovaj način se radi jer nema dogovora o neophodnosti najhitnije digitalizacije ključnih procesa u turističkoj privredi. Kao što uostalom nema ni političkog konsenzusa o recimo tekstu zakonâ o Vladi i svojevremeno SPI. Zašto nema dogovora? Nema jer te promjene uvode red. Dokle god je stanje ovakvo kakvo jeste – postojaće samo poneko ko raspolaže koliko-toliko cjelovitim podacima, neće biti transparentnosti, reda i bespogovornog provođenja zakona. Umrežavanje Granične policije, dijela Ministarstva unutrašnjih poslova nadležnog za boravak stranaca, Nacionalne turističke organizacije, pružalaca turističkih usluga, lokalnih turističkih organizacija, Poreske uprave itd. donosi radikalno smanjenje mogućnosti laganja, raznog muljanja, izbjegavanja plaćanja prinadležnosti državi i lokalnim samoupravama, poreskih i drugih manipulacija, politički inspirisanog pogodovanja… Digitalizacija procesa ostavlja bez sadašnjih zaludnih i bespotrebnih poslova brojne partijske uhljebe. Obezličavanje procesa, odnosno njegova automatizacija, ukida ličnu političku ili drugu preferenciju kao faktor u odlučivanju. E, zato nema rješenja poput na primjer onog u Hrvatskoj.
Preporučeno
Podaci, umjesto sadašnjeg bajanja i čaranja, koje se eufemistički naziva „procjenom“, privilegija su odlučnih da pokrenu reforme i dovedu ih do kraja, uprkos ličnom, a u prilog opštem interesu.
Video