test

DVIJE DECENIJE OD UVOĐENJA EURA: Istorijska odluka koja nas je sačuvala od finansijske nestabilnosti

Standard

21/02/2022

07:20

Dvije decenije prošle su otkad je euro uveden kao zvanična valuta u Crnoj Gori, a potez koji su 1. januara 2002. godine jednostrano povukle crnogorske vlasti, prateći 12 članica eurozone, tadašnji glavni akteri i danas smatraju istorijski dobrom odlukom, koja je utrla put ka nezavisnosti države i sačuvala privredu i građane od finansijske nestabilnosti.



Prije nego što je euro stigao u novčanike crnogorskih građana, u Crnoj Gori se koristila njemačka marka. Od novembra 1999. godine marka je korišćena kao paralelna valuta sa dinarom, dok je od januara 2001. bila jedino sredstvo plaćanja. Njemačka valuta bila je sredstvo kojim je tadašnji politički vrh, predvođen predsjednikom Milom Đukanovićem, pokušao da stane na kraj j hiperinflaciji, te marginalizovanju Crne Gore u političkim i ekonomskim okvirima od strane režima Slobodana Miloševića.

– Vrlo su specifični razlozi uvođenja eura u naš platni i ekonomski sistem. Oni se ne mogu razumjeti, a da se prethodno ne vratimo na uvođenje njemačke marke. Upravo je elementarna i egzistencijalna zaštita ekonomskih interesa Crne Gore i njene privrede i građana bila u osnovi odluke o uvođenju marke u ekonomski platni sistem – prisjetio se u izjavi za Pobjedu tadašnji ministar finansija Miroslav Ivanišević.

MARKA KAO SPAS

Uvođenje strane čvrste valute bilo je tada jedino rješenje crnogorskih vlasti jer je, kako ukazuje Ivanišević, štampanje sopstvene bilo rizično zbog očekivane nediscipline. Prije uvođenja marke, zvanična Podgorica dobila je saglasnost njemačke Bundesbanke koja je omogućila konverziju, a takva odluka razljutila je Beograd i naišla na protivljenje važnih međunarodnih zvaničnika.

– Mi prosto nijesmo imali nikakav manevarski prostor. Mogli smo da biramo – ili da ćutimo i trpimo destrukciju, monetarnu i svaku drugu zvaničnog Beograda sa pogubnim posljedicama po privredu i stanovništvo Crne Gore ili da sprovedemo u djelo uvođenje strane valute u platni sistem zemlje – opisuje Ivanišević situaciju u kojoj se našla tadašnja republička vlast.

Kritični momenat te operacije desio se kada je trebalo izračunati i obezbijediti novac potreban za isplatu plata, penzija i socijale. Niko nije znao koliko je maraka u ,,slamaricama“ građana, pa su pri obračunu u pomoć pritekli evropski eksperti.

– Izračunali smo da je za startnu isplatu plata, penzija i socijale bilo potrebno oko 23 miliona maraka. Sjećam se da je bilo i rezervi prema stručnim kapacitetima Ministarstva finansija i Monetarnog savjeta za ovako sofisticiranu monetarnu i finansijsku operaciju, pa su angažovani i eminentni evropski eksperti da provjere naše računice. Pamtim i imena, došli su Danijel Gros, direktor CEPS-a iz Brisela i Žerar Dušen, obojica vodeći evropski ekonomisti-monetaristi. I oni su potvrdili naše simulacije i procedure i operacija je krenula sa 20 miliona maraka za prve isplate – priča Ivanišević.

Svjedok uvođenja marke i demonetizacije dinara iz crnogorskog platnog prometa bio je i ekonomski analitičar Predrag Drecun, tadašnji ministar rada i socijalnog staranja iz redova Narodne stranke.

– Taj potez je imao i političku i ekonomsku konotaciju. Bilo je to vrijeme velikog političkog inaćenja crnogorske i savezne vlade, što se prvo vidjelo na funkcionisanju carinskog sistema. U tom inaćenju, koje je u stvari bilo produženi sukob dva dojučerašnja partijska druga, Crna Gora je zaista pretrpjela ekonomsku štetu. Novac koji se štampao na Topčideru završavao je na ulicama kod dilera deviza. Inflaciju, koja je razjedala privredu, lakše je podnosila Srbija, jer je imala razuđeniju ekonomiju, dok je Crna Gora imala ozbiljne probleme da očuva javne finansije. Uvođenjem marke i drugim mjerama zaista je zaštićen standard građana – navodi Drecun u izjavi za Pobjedu.

PRELAZAK NA EURO

Nakon što je marka uvedena u platni promet, Crna Gora je isključena iz monetarnih operacija Narodne banke Jugoslavije, dok je Zavod za obračun plaćanja (ZOP) stavljen pod kontrolu crnogorskih vlasti. Formiran je Monetarni savjet, a ZOP i glavna filijala Narodne banke Jugoslavije u Podgorici objedinjeni su kao Narodna banka Crne Gore.

– Zakonima i uredbama Vlade preuzeli smo finansijske nadležnosti sa saveznog nivoa i donijeli Zakon o Centralnoj banci i bankama. Politikom kursa i obavezne rezerve, na kraju dualnog sistema vratili smo dinare i zamijenili za čvrstu valutu, tako da su u našim trezorima ostale samo oštećene i nevažeće novčanice i kovanice dinara. Naši međunarodni partneri, USAID i Evropska agencija za rekonstrukciju su nam objezbjeđivali tehničku pomoć. Imali smo prećutnu saglasnost za ono što smo radili – kazao je Pobjedi Ljubiša Krgović, prvi guverner CBCG.

Krgović je predsjedavao Monetarnim savjetom u vrijeme uvođenja njemačke marke, bio je potpredsjednik Vlade za finansijski sistem kada je donijet Zakon o CBCG i bankama, a potom i predsjednik Savjeta, odnosno guverner CBCG tokom uvođenja eura.

– Taj proces je bio isključivo nadležnost CBCG. Mi smo u ljeto 2001. imali razgovore sa Evropskom centralnom bankom i Bundesbankom, ali smo operaciju uvođenja eura realizovali sa njemačkim komercijalnim bankama, jer nijesmo bili dio Evropskog monetarnog sistema – prisjetio se Krgović, za kojeg je uvođenje eura bilo prirodno rješenje nakon utapanja njemačke marke u evropsku valutu.

– Deponovali smo sav keš iz trezora CBCG kod njemačkih banaka i unaprijed obezbijedili novčanice i kovanice eura, nedjelju dana prije početka konverzije. Iz kamate na depozit smo finansirali troškove, tako da je konverzija za građane i privredu bila besplatna. Sproveli smo javnu kampanju i na taj način pripremili građane za konverziju – prepričava Krgović.

Građani su brzo stekli povjerenje u evropsku valutu, pa su u redovima čekali ispred banaka kako bi zamijenili marke.

– Iznijeli smo milijardu njemačkih maraka i zamijenili za eure, od čega je samo jedna novčanica bila neispravna, bile su to spojene polovine dvije različite novčanice od 50 maraka – prepričava Krgović.

Da bi konverziju učinili relaksiranijom i smanjili uticaj na povećanje cijena, monetarne vlasti su dvovalutni sistem njemačka marka – euro produžili do juna 2002. godine.

– Bez vremenskog ograničenja smo garantovali konverziju marke u eure. Bila je to složena i zahtjevna operacija, kakva nikada nije izvedena u Crnoj Gori, a teško i da će se nešto takvo ponoviti u budućnosti – smatra Krgović.

OLAKŠAN ŽIVOT

Na pitanje da li danas, 20 godina kasnije, misli da je uvođenje eura bilo dobro za Crnu Goru, Krgović odgovara da je to istorijski dalekosežna i dobra odluka.

– Sa eurom smo uveli stabilnost i sigurnost. Bio je veliki pritisak na nas da se vratimo na dinar nakon smjene Miloševića, ali mi smo već bili daleko odmakli u procesu ostamostaljivanja u ovom segmentu. Sa eurom se mogao mnogo lakše i brže okončati proces pristupanju EU, što se nažalost nije desilo. Onemogućen je uticaj političara na monetarnu politiku koji je u prošlosti često bio poguban. Euro je bio osnov za strane investicije. Olakšao je život i međunarodnu komunikaciju građana i privrede, i još mnogo toga – ocjenjuje Krgović.

Sa njim je saglasan i Ivanišević, koji ukazuje da je nakon uvođenja eura, a prije njega marke, Crna Gora sprovela i ostale ključne reforme u oblasti finansijskog sistema, reformu budžeta, trezora, platnog sistema i poreskog sistema kroz uspješno uvođenje PDV-a.

– Sve te reforme, osmišljene i sprovedene u relativno kratkom roku, bile su temelj za otvaranje Crne Gore za strana ulaganja, kao i povjerenje međunarodnih partnera i investitora. Istovremeno, a možda i najbitnije, zaokruživanje crnogorskog monetarnog, fiskalnog i budžetskog sistema je predstavljalo jedan od glavnih temelja obnove crnogorske državnosti na referendumu 2006. godine i dokaz da je Crna Gora sposobna da sama usmjerava održivu ekonomsku budućnost i od najsiromašnije republike bivše SFRJ postane jedan od lidera u regionu kada su u pitanju evroatlantske integracije i potencijal za ekonomski razvoj – smatra Ivanišević.

Da su marka i euro bili prvi korak ka definitivnom utemeljenju političke nezavisnosti Crne Gore, vjeruje i Drecun. Međutim, osim što je proizvela brojne pozitivne efekte, Drecun ukazuje i na drugu stranu medalje – da je odlukom da pređe na euro Crna Gora izgubila monetarni suverenitet, a time i sredstva monetarne politike.

– Ja sam 2000. godine, na nekim unutrašnjim konsultacijama, bio zagovornik karensi borda. Mislio sam da je bolje da imamo i svoju valutu i devizne rezerve. Sad je kasno za naknadnu pamet. Euro može da uđe u Crnu Goru na četiri načina – ako ga zaradimo, ako ga pozajmimo, ako neko uloži u Crnu Goru ili ako nam ga neko pokloni. Isto tako, moramo da platimo sve što uvezemo, pa je naš spoljnotrgovinski deficit realno najveća negativna posljedica uvođenja evra. Dobre strane su što je psihoza finansijske nestabilnosti nestala i vjerujem da niko ne bi želio da se vrati u to vrijeme. Uprošćen je platni promet sa EU, ali je složen sa Srbijom, koja je naš najveći trgovinski partner. Olakšan je dolazak stranih investitora, ali samo euro nije dovoljan uslov da se privuku investicije – upozorava Drecun.

MOŽDA NAM ZAŽMURE

To što, iako nije članica eurozone ni EU, Crna Gora godinama kao svoju valutu koristi euro problem je u pregovorima koje vodimo sa zvaničnim Briselom i još nije poznato hoće li se od nas tražiti da ga se odreknemo i kasnije uvedemo, poštujući pravila. To pitanje tretirano je u okviru poglavlja 17 – Ekonomska i monetarna unija, a posljednje poruke evropskih zvaničnika bile su da je EU opredijeljena da po ulasku u evropsku zajednicu naša država zadrži euro kao sredstvo plaćanja, te da će oni predložiti način na koji će to biti urađeno.

Evropska pravila nalažu da država mora da bude članica EU kako bi koristila euro kao zvaničnu valutu, te da poštuje Mastrihtske kriterijume koji podrazumijevaju budžetski deficit od tri odsto BDP-a i javni dug do 60 odsto BDP-a, što Crna Gora ne ispunjava.

Na pitanje očekuje li da će se od Crne Gore tražiti da se odrekne eura kako bi ušla u EU, Drecun odgovara da se boji da hoće, a vjeruje da neće.

– Poglavlje 17 će se posljednje zatvoriti. Bugarska, Češka, Rumunija, Švedska, Hrvatska, Poljska i Mađarska su van eurozone, a Danska je u nekom međustatusu sa opcijom da izađe. Mi sad koristimo euro prećutnom saglasnošću EU autoriteta. Ukoliko bi nam EU dozvolila da koristimo euro protivno kriterijumima kojima se odobrava njegova upotreba u EU, moguće je da izazove neke političke potrese unutar sebe. Ukoliko nam ne dozvoli, moguća je velika nestabilnost u Crnoj Gori, pa je pitanje kako bi tako nestabilna država mogla da bude dio EU. Sreća je što smo mala ekonomija za EU relacije, pa možda zažmure zbog toga – ističe Drecun.

Što će se dešavati kada budemo pristupili EU nezahvalno je prognozirati, smatra Ivanišević, s obzirom da nas očigledno čeka još dobar dio tog puta.

– Ono što je sigurno je da bismo pristupili evropskoj monetarnoj uniji moraćemo ispuniti potrebne kriterijume, a to je prvenstveno finansijska disciplina i dovođenje deficita budžeta na prihvatljiv nivo – podvlači nekadašnji prvi čovjek resora finansija.

Prema ocjeni Krgovića, za Crnu Goru je najbolje da momentom ulaska u EU bude spremna da uđe i u Evropski monetarni sistem, što je zahtjevnije, ali i kompatiblno.

– Neophodno je imati funkcionalno i personalno nezavisnu CBCG, a ne samo na papiru, potpunu vladavinu prava, nivo javnog duga u skladu sa Mastrihtskim kriterijumima, stabilnost cijena, srednjoročno i dugoročno održivu ekonomiju. Bojim se da smo u nekim od ovih sfera često nazadovali umjesto da napredujemo. Odavno sam van ovog procesa, pa ne mogu sa sigurnošću da dam tačan odgovor na vaše pitanje, pogotovo što oni koji vode ovaj dio pregovaračkog procesa ne informišu javnost na zadovoljavajući način – zaključio je Krgović. .

Političari da ne klimaju uvijek glavom međunarodnim partnerima

Ivanišević smatra da bi nove generacije političara i donosilaca odluka koji su vodili Crnu Goru mogle nešto naučiti iz uspješno realizovanog projekta prelaska sa dinara na njemačku marku, te kasnije sa marke na euro.

– Ne morate da baš u svakoj prilici klimate glavom međunarodnim partnerima, već da nešto važno može osmisliti i sprovesti i bez njihove saglasnosti, naravno, samo ako ste čvrsto uvjereni i sposobni da zaštitite interes svoje države i građana – poručuje Ivanišević.

On žali što nadležni nijesu imali sluha da 2019. obilježe 20 godina od uvođenja marke, uprkos inicijativi Njemca Ernsta Veltekea koji je bio predsjednik Bundesbanke u vrijeme kada je Crna Gora uvela njihovu valutu.

– Velteke je te 2019. godine više puta boravio Crnoj Gori u svojstvu člana borda direktora Lovćen banke. Uputio je inicijativu autoritetima da se taj jubilej obilježi. On lično i Lovćen banka bili su spremni da organizuju okrugli sto na tu temu, ali, nažalost, na njegovu inicijativu nije odgovoreno – kaže Ivanišević.

Izvor: Pobjeda

Ostavite komentar

Komentari (0)