Najjača crnogorska partija je imala samo tri predsjednika – Momira Bulatovića, Milicu Pejanović-Đurišić i Mila Đukanovića. Do 1996. godine bila je to projugoslovenska partija i gotovo bespogovorni saveznik Slobodana Miloševića i njegovog SPS-a. „Jugoslavija bez alternative“ bio je tada, kao i Miloševiću, programski moto ove partije. Epilog takve politike je krvavi raspad SFRJ.

Nakon unutarpartijskog rascjepa od 1997. do 2000. godine programska platforma DPS-a je „Za Jugoslaviju – samo ako je demokratska“ i suprotstavljanje Miloševićevoj politici. Krajem 2000. godine, nakon petooktobarskih promjena u Srbiji i Miloševićevog pada, DPS je u program kao prioritetni cilj postavio obnovu crnogorske nezavisnosti.

POČECI DPS-a
Prvi osnivački kongres DPS-a, koji se transformisao od Saveza komunista Crne Gore, održan je 22. juna 1991. godine u Podgorici, a za prvog predsjednika DPS izabran je Momir Bulatović, dotadašnji predsjednik Centralnog komiteta SKCG. Bulatović je u to vrijeme bio i predsjednik Predsjedništva Crne Gore.

U oktobru 1991. godine javljaju se prvi ozbiljni sukobi unutar DPS-a. Veći dio stranačkog rukovodstva pokušao je da napravi zaokret prihvativši prijedlog Evropske zajednice o međusobnom priznanju svih jugoslovenskih republika. Međutim, nakon oštrog reagovanja članstva – vratili su se u „zagrljaj“ Slobodana Miloševića.

Na referendumu o državnom statusu Crne Gore, koji je održan 1. marta 1992. godine, DPS je podržala ostanak Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom, pa je 27. aprila stvorena SR Jugoslavija.

Na prvim predsjedničkim izborima, krajem 1992. godine, predsjednik DPS-a Momir Bulatović postao je prvi predsjednik Republike Crne Gore.

ĐUKANOVIĆEV USPON
Milo Đukanović politikom je počeo da se bavi krajem osamdesetih godina, a turbulentne devedesete dočekao je na funkciji člana CK SKJ. Bio je aktivni učesnik takozvane antibirokratske revolucije 1989. na čijem talasu su „mladi, lijepi i pametni“ u džemperima preuzeli vlast u Crnoj Gori, po receptu Slobodana Miloševića.

Đukanović je na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori 1990. godine postao narodni poslanik, a već sljedeće godine postao je najmlađi premijer u Evropi, sa svega 29 godina.

Na drugom kongresu DPS-a, koji je održan 5. marta 1994. godine, pod motom afirmacije demokratije i očuvanja građanskog mira, Đukanović postaje potpredsjednik stranke.

ZAOKRET
Dvije godine nakon drugog kongresa u Demokratskoj partiji socijalista počela je duboka kriza kada je njen tadašnji potpredsjednik Milo Đukanović, koji je bio predsjednik Vlade, napravio otklon od politike Slobodana Miloševića. Partijski lider i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović podržao je „velikog vožda“.

Kriza je kulminirala na maratonskoj sjednici Glavnog odbora krajem marta 1997. godine kada je Đukanović za svoju programsku orijentaciju dobio samo sedam glasova. Za Bulatovićeve zaključke glasala su 64 člana GO DPS-a. Đukanović je 11. jula 1997. godine uspio da potpuno preokrene odnos snaga u Glavnom odboru DPS-a. Momir Bulatović je smijenjen sa funkcije predsjednika partije, a za njegovog nasljednika izabrana je Milica Pejanović-Đurišić.

Đukanović je predložen za kandidata ove partije na predstojećim, oktobarskim predsjedničkim izborima na kojima su 5. i 19. oktobra 1997. godine akteri bili Đukanović i Bulatović. Biračima su ponudili dva suprotstavljena programa razvoja Crne Gore i SRJ. Đukanović je insistirao na demokratiji, tržišnoj privredi i otvaranju Crne Gore prema svijetu, uključujući i ispunjenje uslova za ukidanje „spoljnjeg zida sankcija“ (striktno sprovođenje Dejtonskog sporazuma i izručenje optuženih za ratne zločine Međunarodnom sudu u Hagu), ravnopravnost dvije republike u SRJ i otpočinjanje dijaloga sa albanskom manjinom na Kosovu. Bulatović je kao ključni cilj crnogorske politike postavio održanje SRJ i politički status quo.

U prvom krugu predsjedničkih izbora 5. oktobra Bulatović je dobio 147.614, a Đukanović 145.348 glasova. U drugom krugu izbora pobjeda je pripala Đukanoviću. Dobio je 174.745, a Bulatović 169.276 glasova.

REFERENDUM
Milo Đukanović postao je predsjednik DPS-a na trećem Kongresu koji je održan 31. oktobra 1998. godine, a DPS je tada reorganizovana po ugledu na moderne evropske partije.

Bulatovićevo krilo se u proljeće 1998. godine transformisalo u novu stranku pod nazivom Socijalistička narodna partija Crne Gore. Neposredno po okončanju NATO bombardovanja SRJ 1999. DPS je istupila sa zahtjevom da se SRJ transformiše u uniju konfederalnog tipa.

DPS je na četvrtom Kongresu, koji je održan 6. oktobra 2001. godine iz temelja izmijenila program i opredijelila se da strateško opredjeljenje bude demokratska, međunarodno priznata i nezavisna Crna Gora.

Početkom januara 2001. godine NS i zvanično je raskinula koaliciju sa DPS i SDP pa su održani prijevremeni izbori u proljeće 2001. godine. Koalicija DPS i SDP pod nazivom „Pobjeda je Crne Gore“ osvojila je najviše glasova, ali ne i apsolutnu većinu poslaničkih mandata, nakon čega je uslijedio period političke nestabilnosti, tokom koga je Crnu Goru vodila manjinska vlada DPS i SDP. Pod pokroviteljstvom Evropske unije sklopljen je 2002. godine Beogradski sporazum, pa je SRJ transformisna u labavu državnu zajednicu Crne Gore i Srbije. Koalicioni partner DPS-a, SDP i Liberalni savez uskratili su povjerenje Vladi. Na vanrednim izborima 2002. godine pobijedio je DPS u koaliciji sa SDP-om. Milo Đukanović je ponovo preuzeo Vladu radi priprema za referendum o državnopravnom statusu koji je garantovan Beogradskim sporazumom.

Referendum o državno-pravnom statusu održan je 21. maja 2006. godine, uprkos pritiscima na rukovodstvo Demokratske partije socijalista da kategorički odbije ultimatum Evropske unije kojim se zahtijeva podrška većine od 55 odsto. Opcija za nezavisnost osvojila je 55,5 odsto glasova.

Peti kongres Demokratske partije socijalista Crne Gore bio je prvi koji je održan u nezavisnoj Crnoj Gori 19. maja 2007. godine. Na njemu su definisani strateški nacionalni i državni ciljevi – članstvo u NATO i EU.

GUBITAK VLASTI
Na izborima 30. avgusta 2020. DPS je prepustio vlast kleronacionalističkoj većini koja je za

nepune dvije i po godine uspjela da blokira i razori gotovo sve crnogorske institucije i zaustavi njen evropski put.

Na predsjedničkim izborima 2. aprila, Đukanović nije uspio da pobijedi kandidata Pokreta „Evropa sad“ Jakova Milatovića kojeg su podržale prorusko-srpske stranke, Crkva Srbije i zvanični Beograd.

Đukanović se iz politike povlačio tri puta, ali je u svojoj stranci uvijek bio dominantna politička figura, pa se vraćao kad joj je zatrebalo. Oponenti su ga optuživali za brojne korupcijske afere, ali nikad nije procesuiran. S druge strane, neki istaknuti članovi DPS-a su pravosnažno osuđeni zbog zloupotrebe položaja i korupcije (Svetozar Marović, potpredsjednik DPS-a).

ZASLUGE
Đukanović je vodio zemlju kroz opasna i turbulentna vremena.

Crna Gora je jedina republika u bivšoj Jugoslaviji u kojoj je sačuvan mir. Naša država primila je stotine hiljada izbjeglica, a tokom NATO bombardovanja bila je sigurno sklonište za istaknute opozicionare iz Srbije kojima je u Beogradu život bio u opasnosti od Miloševićevog režima.

Đukanović je prvi političar na ovim prostorima koji je, zbog ratne politike SRJ devedesetih, susjedima uputio riječi izvinjenja (u Cavtatu 1999). Povodom obilježavanja 25 godina genocida u Srebrenici, predsjednik Đukanović je, na poziv Memorijalnog centra Potočari i Majki Srebrenice, prisustvovao komemoraciji, odajući počast Bošnjacima stradalim u genocidu koji su nad njima sprovele snage ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crna Gora ima dobrosusjedske odnose sa svim državama u regionu, osim u posljednje vrijeme sa Srbijom koja našu državu želi da „usisa“ u „srpski svet“. Ostvareni su strateški ciljevi – obnovljena je mirnim putem nezavisnost 21. jula 2006, naša država je postala punopravna članica NATO 5. juna 2017. godine, u pregovaračkom procesu za članstvo u EU otvorila je 33 pregovaračka poglavlja, dok su tri zatvorena.